Režim Milorada Dodika posljednja tri dana čini kardinalnu grešku ponovnom snažnom, nepametnom, plitkom, ogavnopopulističkom, nasilničkom zloupotrebom stare izanđale matrice po kojoj su vlast i svi oni koji je bespogovorno podržavaju “patriote”, a svi drugi, koji upućuju kritike po raznim osnovama, se tretiraju kao izdajnici, strani plaćenici, “besposleni koji kritikuju one koji su prezaposleni”!

Ovakva podjela oduvijek je bila suluda, insistiranje na njoj dovelo je do potpune podjele društva, polarizacije političke scene do mjere otvorenog neprijateljstva i izrodila egzodus koji je imao ogromne razmjere do pandemije.

Virus je privremeno zaustavio egzodus, ali on će se, nakon popuštanja mjera, nastaviti, jer je svima jasno da u cijeloj BiH, samim tim i RS, slijedi dramatična ekonomska kriza sa razornim efektima.

Krhka privreda i ekonomija već su doživjele sunovrat, a slobodni pad se nastavlja, tako da će udarac o tlo biti jeziv i u ekonomskom i u privrednom smislu, ali i za svakog pojedinca, jer će mnogi takvu situaciju dočekati ispod ruba egzistencijalnog minimuma.

Umjesto bolesnog progona vještica, koji je uzeo maha, jer Režim u tim lovačkim igrama, u kojima teško zlouptrebljava institucije, ima ogromno iskustvo (veterani su), vlastodršci bi trebali izaći iz čahure u kojoj su se zaparložili, ne shvatajući do kraja šta se zaista odigrava i ne shvatajući da ono što se odigrava ne mogu riješiti na dosad oprobane načine – progonom, demonizovanjem, nasiljem, blasfemičnim optužbama, etiketiranjem…;

Oni su upravljali/upravljaju, oni su greške načinili i oni treba da ih isprave, jer nema ko drugi iz prostog razloga što su oni vlast.

Drugog puta koji bi donio nešto pozitivno nema, a svaki nastavak lova je dodatno bespotrebno gubljenje vremena, iscrpljivanje bez ikakvih efekata; Notorno je sledeće – da sada, ovog trenutka, prestanu sve kritike odjednom, da se više ne pojavi nijedan kritički tekst, izjava, slovo, zapeta, tačka…, pandemija ne bi bila savladana niti bilo koji od bezbrojnih ekonomskih i privrednih problema; Niti bilo koji od životnih problema građana koji su teži od Atlasovog tereta.

Tako neće biti savladani problemi isplata u maju, ako ne bude konačno uplaćena MMF-tranša, niti će se moći naći sredstva za juni, koji je već sada teška krizna tačka, sa velikom mogućnosti da se proširi i na naredne mjesece.

Svakom građaninu je, danas, već dva mjeseca i u vremenu koje dolazi, nebeski svod na leđima. I svakom onom koji kritikuje Režim, kao i svakom onom ko ga brani. Ne postoji razlika, jer je korona učinila jednakim sve bar po pitanju pandemije virusa – svi, bezrezervno, žele da se savlada.

Ovakav Životni paradoks nije priželjkivao niko, ma sa koje strane crte bio, ali desio se.

Kritike su u fuknciji ukazivanja na greške tokom bitke sa virusom i logično je da se upućuju na račun vlasti što je vodi. Ne postoji druga adresa.

Niko drugi nije ni mogao voditi u veće obimu od ličnog, jer vlast ima poluge,  a nije im, nijednom, palo na um da pozovu bilo koga od stručnih lica, koja ne pripadaju Režimu, da im se priključi.

Niti im je palo na um da u parlamentu traže podršku za sve postupke, što bi relaksiralo njihovu poziciju, već su se vanrednim stanjem nekolicina visokih funkcionera, predvođenih Dodikom, doveli u poziciju da su odgovorni za sve, ali i da su izloženi kritici zbog svega.

Ne postoje besposleni, ma šta o tome mislila Željka Cvijanović, jer svi su prezaposleni borbom za živote porodica i sopstvene, pošto virus nema oči i napada sve redom. Malicioznost Cvijanovićeve posljedica je nezadovoljstva eksalacijom pandemije koju nisu izazvali nikavi neodgovorni pojedinci, stanovništvo, koje strpljivo trpi zatočeničku poziciju, već, primarno, greške u sistemu.

Paradoks je da bi priznavanje takvih grešaka kada bi došlo od Režima upravo koristilo samom Režimu, jer bi pokazali svijest i zaokret; Međutim, to se nije desilo, a očekivanja da se ćuti o vidljivim sistemskim problemima su potpuno nerealna i samo detalj u čitavom nizu pogrešnih procjena vlasti.

Umjesto da angažuje stručnjake svih potrebnih profila koji ne pripadaju Dodikovim snagama, Režim se odlučio za privatizaciju infekcije, ne priznajući sebi da u sopstvenim redovima nema dovoljno sposobnih da se iznesu sa izuzetno kompleksnim problemima i masovnim posljedicama pandemije; Zato se Režim povija pod njenim udarima, jer nije uspostavljen dovoljno čvrst i na ključnim mjestima otpor infekciji.

To je bila prva velika greška Dodikovog Režima.

Druga velika greška je pogrešna procjena na početku korona krize da će sve, u najgorem slučaju, trajati do mjesec dana, nakon čega će vlast proglasiti pobjedu i, zarađenim od korupcionih komorbiditeta, prošetati kroz izbore. Bilo bi odlično da se to ostvarilo; Izborni rezultat, bilo čiji, potpuno je nebitan u odnosu na savladavanje virusa.

Međutim, nije se dogodilo; Agonija svih, i onih u Režimu i onih koji ga kritikuju, produžila se na dva mjeseca, a sve ukazuje, posebno epidemiološki pokazatelji posljednjih sedam dana, da će još najmanje mjesec dana biti vođena ogorčena borba protiv pandemije.

Prvobitna procjena Režima iznjedrila je i greške koje je kasnije bilo teško popravljati ne mijenjajući pristup. Očekivano, pristup se nije mijenjao, greške su se usložnjavale i eksplodirale.

Uvođenje vanrednog stanja bilo je potpuno nepotrebno i za cilj je imalo, primarno, političke razloge, nikako zdravstvene.

Vanredno stanje treba hitno ukinuti, jer je neustavno, nasilno i nije dalo nikakve pozitivne efekte u borbi protiv pandemije: Štaviše, došlo je do paradoksa – u situaciji najžešćih restriktvnih mjera, drakonskog policijskog časa, desila se eskalacija  i snažan rast oboljelih.

Uz vanredno stanje, Režim bi morao hitno skloniti sa ulice ”duge cijevi”, pošto izazivaju strah i jezu, nikako osjećaj sigurnosti i garanciju uspješne borbe protiv pandemije; Jednostavno, “duge cijevi” nemaju nikakav efekat u borbi protiv virusa, ali imaju zastrašujući kod stanovništva, a entitet djeluje kao logor;

Sve posljedice koje virus ostavlja su, u stvari, tektonski rušilački poremećaji.

Ukidanje vanrednog stanja, sklanjanje “dugih cijevi” sa ulica, ukidanje policijskog časa ili, bar, njegovo omekšavanje – pomjeranje roka trajanja od 22 časa do pet ujutro, pokazalo bi da Režim nije potpuno zaslijepljen strahom od posljedica korone i mržnjom protiv onih koji im te strahove obznanjuju, ali i potiču ukazujući na greške koje čine i koje nikako nisu male; Ne učine li to u najskorije vrijeme, pretis lonac u kojem je stanovništvo mogao bi da se raspadne; Tačka ključanja je već počela da radi.

Ukidanje vanrednog stanja, “dugih cijevi”, drugačiji tretman policijskog časa, išao bi u prilog svima – vlastodršcima, koji bi na taj način pokazali da razumijevaju stvarno stanje i da prestaju da djeluju po planovima u koje nisu uvedeni svi parametri, te ne mogu izroditi ništa drugo do još veće probleme od postojećih; Stanovništvu koje bi na taj način bar donekle ublažilo posljedice dvomjesečne teške anksioznosti i zatočeništva; Stanovništvo je to, izvan svake razumne sumnje, zaslužilo, jer su disciplinovano, strpljivo, snažno mnogo toga žrtvovali – od Ustavom garantovanih sloboda, poslova, zdravlja… i najviše doprinijeli borbi protuv virusa.

Važno je naglasiti i da je Režim, bezočnim manipulacijama, htio da one koji imaju drugačiji stav lažno optuži da ruše zdravstveni sistem.

Menadžment nijedne zdravstvene ustanove nije cijeli zdravstveni sistem; Kritike bilo kog menadžmenta nisu kritike zdravstvenog sistema, već im je cilj poboljšanje položaja zdravstvenih radnika i jačanje zdravstvenog sistema; Jedan, dva pet… menadžera zdravstenih ustanova ne mogu biti iznad tog sistema, tako što će oni biti sistem, jer bi to bilo najvulgarnije privatizovanje tog sektora i neminovno bi vodilo njegovoj još snažnijoj eroziji.

Režim najbolje zna da je zdravstveni sektor sistematično uništavan decenijama; Da su njegovi ključni stubovi teško nagriženi i lako lomivi, tako da bi dalje insistiranje na jednoj do najvećih grešaka koje je Dodikov režim počinio i koja se može svesti na matricu “institucija to sam ja” (koji sam na njenom čelu) sigurno dovelo do sloma zdravstvenog sektora.

Uostalom, nije li sve dosad viđeno iz javne predstave “Sistem to sam Ja-Dodik”, pokazalo da jedno lice ne može upravljati svim i svakim i da takav pristup vodi ravno u potop. I da je to jedno lice najodgovornije za katastrofalan kadrovski inženjering koji režim sprovodi već deceniju i po, tjerajući sposobne kadrove i uhljebljujući podobne poslušnike.

Posljedice takvog inženjeringa su, danas, pogubne.

Vrlo važno pitanje koje se nameće jesu ostavke odgovornih za pogoršanje epidemiološke situacije i brojne druge greške koje se čine, ne samo u tom sektoru?!

Ostavke u ovom trenutku bi, objektivno, promijenile malo šta, jer novopostavljeni i da su najsposobniji trebaju vrijeme da ovladaju pozicijama i poslovima koje one nose; Vremena za to nema!

Mnogo efikasnije, sadržajnije i kvalitetnije bi bilo da Režim insistira na uklanjanju počinjenih propusta, da pokušaju angažovati stručna lica koja ne pripadaju establišmentu, (jer infekcija nije ničija privatna borba, posebno ne bi trebala biti onih koji vode i institucije i zdravstvene ustanove), ako treba i iz zemalja okruženja, gdje pandemija jenjava, i sa njima pokušaju naći što efikasnije metode za ispravljanje Krivulje Grešaka i njeno zaravnjivanje, zatim i pad.

Kada prođe pandemija biće dovoljno vremena da svako od onih koji su upravljali procesima ponese odgovornost za svoje  postupke; Preciznije, da lovom na vješce i vještice učine sve da tu odgovornost prikriju, što je očekivan slijed odagađaja kada pandemija posustane.

Uz relaksaciju rigidnih mjera, ukidanje vanrednog stanja, prestanak ruženja naroda, pokazivanje bar minimuma empatije prema stanovništvu, odustajanje od jalovog lova na one sa drugačjim stavom koji ne može čak ni zaliječiti frustraciju progonitelja, posebno ne doprinijeti savladavnju virusa, kamoli doprinijeti bilo kakvom uspjehu u borbi protiv pandemije, Režim bi sebi stvorio uslove da se vrati u ravnopravnu borbu sa virusom iz teške defanzive u kojoj se sada nalazi.

Insistiranje na dosadašnjem pristupu samo će doprinijeti da ambijent postane još pogodniji za virusno razaranja, ali i za sve druge sukobe koji će teško narušeni društveni sistem potpuno poništiti.