Rat Bosnom uveliko bijesni! Sve trašti i gori na sve strane, niko nije pošteđen puške i noža, pa čak ni djeca. Jedna armija ulazi u selo koje nije etnički njihovo, očekuje se more krvi, more krikova, more uzaludnih moljenja za život bar djece…

Počela su masovna ubijanja, jedno selo “mora” da se istrijebi do kraja.
Jedan je vojnik bio s pištoljem, mislim da je bio neki viši čin, volio je pucati u glavu ljudima baš iz pištolja i zato je nosio pištolj. Bio je grdosija od čovjeka, visok, krupan, bar 120 kg, imao je šiljatu facu, često je nosio avijatorske naočare, grozno ga bilo pogledat, da ne kažem strahovito.

Kada su ušli u jedno selo, počeli su da rade svakakva zvjerstva i ubistva.
Ugledao je oca, majku i dijete u jednom ćošku, sav je ponosit bio, našao je sebi “posla”, njih troje će ubiti istog trena. Krenuo je prema njima, ponosito, otresito i potpuno hladno, radujući se što će ih ubiti kao životinje.

Pošto je htio da se naslađuje s njihovom mukom, nije mu fora bila da ubije prvo roditelje, pa je odlučio da prvo ubije dijete od nekih 4-5 godina, pa će onda oca i majku.

Da se roditelji ne bi previše vrtili i ometali ga dok on lagano povlači obarač prema glavi djeteta, zovnuo je dvojicu jakih vojnika da njih dvoje drže a on će da dijete lagano i opušteno ubije na očigled majke i oca.
Došla su dvojica jakih, ko stijene su bili, uhvatili su jedan majku a drugi oca i držali ih.

On pun ponosa podiže pištolj i upire cijev u glavu djetetu a dijete ne mrda i ne plače kao da misli da je to sve igra iako majka i otac preklinju i kriče od muke i bola.

Dijete zatvara oči, on drži pištolj nad glavom djeteta i s osmijehom pita ga “Kako si mali?”

Mali progovara: “Čiko ja sam dobro, ja sam mali i ne znam puno ali mi samo reci jedno – ako ubiješ mene, mog tatu i moju mamu, hoćeš li time riješiti sve svoje probleme i biti sretniji? Evo, prije nego nas ubiješ, da ti kažem i to – ponesi sve moje igračke svom bati ako imaš djecu, sigurno mu je nestašica zbog rata, igračke su tamo u kući (pokazuje kuću), čim uđeš ideš lijevo u sobu i naći ćeš ispod kauča, tu ih držim kad završim s igranjem.”

Njegov mozak je u tom trenutku proradio 100x brže i mnoge misli su mu prošle za kratko vrijeme o svemu a pogotovu o tome što mu “neprijateljsko” dijete reče maloprije.
Držao je pištolj 20ak sekundi, nikako da opali. Smijeh mu je nestao s lica, pokušavao je da osmijeh vrati na silu, ali nije išlo, jednostavno… nije išlo.

Takvog diva i mrcinu od čovjeka pogodi 2 rečenice djeteta bespomoćnog koje nije nikom krivo nizašta.

Digao je pištolj s čela u vis i opalio 4-5 puta rekavši glasno: “Vojsko, idemo odavde, nemoj da bi ko jedan metak više opalio, puštajte sve ljude, idemo u povlačenje, nemamo mi šta više ovdje da radimo.”
Vojska sva u čudu pogleda u njega pa se međusobno pogledaše i poslušaše jedva.

Prije nego je i on krenuo u povlačenje, okrenuo se malom i njegovim roditeljima i rekao: “Nikad ne čekajte vojsku, čija god to bila.”

Okrenuo se i otišao ali bez smijeha…

Nova-yuga.info