Građani nemaju nijednu instituciju koja može da ih zaštiti od tiranije
Narodni poslanici, da li vam je sad jasno šta ste izglasali…
“Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije na komade, a potom sastavi u željeni oblik. Da li ti je sada jasno kakav svijet mi stvaramo?”
Zapisao je ovo britanski pisac Džordž Orvel u kultnoj i proročanskoj “1984”, romanu koji govori o totalitarnoj državi i životu pojedinca u takvoj državi. Orvel opisuje imaginarno totalitarno društvo u kojem apsolutnu vlast ima Partija, kojoj je na čelu Veliki Brat – mitska figura koju je izmislila partija kako bi amorfnoj masi aparatčika dala ljudsko lice.
Orvelov roman iz 1949. godine odlično je štivo za Republiku Srpsku 70 godina kasnije. Narodna Skupština Republike Srpske je na svom posljednjem zasjedanju javno, pred očima javnosti, razbijena na komade, a potom sastavljena u željeni oblik, onako kako je to zamislio Milorad Dodik.
Volja ovo malo preostalog naroda i legitimno je pretvorena u interes jednog čovjeka, jedne partije i jedne porodice.
U pripremi za sjednicu, Milorad Dodik nije donio ni jedan valjani dokument ili bilo šta drugo vezano za temu izgradnje Pelješkog mosta, što bi na koliko-toliko razuman način moglo da objasni javnosti zašto je po hitnom postupku zakazana i održana jedna od nabizarnijih sjednica ovog tijela. Za pripremu realno nije imao ni potrebe, jer poslanici SNSD-a i prateće koalicije nikad se nisu suprotstavili ni jednoj njegovoj namjeri do sada. Ma kakva ona bila.
Hrvatska je zbog izgradnje Pelješkog mosta dodatno odgodila izgradnju mosta kod Gradiške, kojem nikad nije ozbiljno ni prišla kao projektu. Autoput Banjaluka-Gradiška napravljen je 2011. godine, a koštao je stotine miliona maraka. Jedan je od najskupljih u Evropi, ali i dalje ne vodi nigdje, već završava u njivi. Vlasnik Andrićgrada Emir Kusturica rekao je u emotivnom govoru na otvaranju te dionice da konačno ima put koji je sanjao od rođenja, put koji ga vodi ka Evropi. Pelješki most je, međutim, na Emirovu veliku žalost, Dodiku sada već i zvanično važniji od mosta na Savi, pa će njegov put za Evropu preko Bakinaca ipak morati da sačeka.
Narodna Skupština Republike Srpske to je i potvrdila ogromnom većinom glasova, izgradnja Pelješkog mosta je Vitalni nacionalni interes RS. Ovo je jedan od najuspješnijih Dodikovih prijedloga ikad, ako mjerimo matematikom broja glasova i time što je najveća opoziciona stranka, SDS, bila potpuno suzdržana, i glasački, i u raspravi.
Dodik se tokom zasjedanja obraćao samo dvojici poslanika opozicije, ne birajući pri tome rječnik. Vrijeđao je narodne poslanike Nebojšu Vukanovića i Draška Stanivukovića na besprizoran način, prijeteći im, pominjući čak i medicinske kartone, u pokušaju da ih ponizi, što je van svake etike. Ako tome pridodamo i Jelenu Trivić, koju je barem poštedio svojih uvredljivih i vulgarnih trijada, jasno je da Milorad Dodik ovo troje poslanika smatra za jedine vrijedne njegove pažnje. I ma koliko se trudio da ih u višeminutnim nervoznim izlaganjima predstavi nebitnim, upravo ih je na taj način učinio bitnim.
Svi ostali poslanici su tačno tamo gdje treba da budu, slijepo poslušni i mirni. Smješteni u ladice koje otvara po potrebi.
Kakvo-takvo je to priznanje ovom posalničkom trojcu, ali i ništa više od toga.
Istina je da Republika Srpska nema opoziciju, što je čak i manje važno, u poređenju sa činjenicom da građani nemaju ni jednu instituciju koja može da ih zaštiti od samovolje jednog čovjeka.
Ovo je kraj demokratije.
Milorad Dodik je dokazao da ima neograničenu moć da Republiku Srpsku razbije na komade, da je tako razbijenu sastavi u željeni oblik, kao kakvu glinenu kuglu, i baci je i zakotrlja gdje god hoće.
Aleksandar Trifunović