Gadno smrdi septička jama policije
Nakon posljednjeg sramnog hapšenja članova “Pravde za Davida” postavlja se racionalno pitanje: postoji li nekakvo dno policijskog srozavanja…
Ima li te granice preko koje policajci nisu spremni gaziti sopstveno dostojanstvo i elementarnu ljudskost? Davno je u službi bezbjednosti nestalo viteštva, ali doista odvratno izgleda kad 10-15 uniformisanih međeda hapsi vremešne starice i uopšte osobe koje na miran i dostojanstven način ispoljavaju svoje mišljenje. Davno sam skinuo policijsku uniformu, a danas bi me bilo sramota to obući i izaći pred ljude.
Moram ovako javno upitati banjalučke policajce: jesu li pogledali snimke posljednjeg hapšenja članova “Pravde za Davida”? Jesu li pregledali snimke sopstvenog “profesionalizma” i razmislili kako to ogavno djeluje? Onolike rmpalije demonstriraju silu nad jednom Gogom Bojanić, staricom koja im do ramena nije dosegla. Bar visinom, a na hrabrosti mogu joj pozavidjeti mnogi opjevani junaci svjetskog renomea.
Mogu me izvesti na streljanje, mogu me pregaziti demperom, ali prisiliti me da uhapsim Gogu ili Zaima
nema načina. Govorim kao profesionalac koji nema predstavu koliko stotina poznatih i opasnih krimosa je pohapsio. Tri decenije vojno-policijske karijere su iza mene i sa te pozicije govorim o profesionalnom i moralnom sunovratu kakav ne mogu shvatiti.
Razumijem kad policajac nema petlju hapsiti svoje kolege za koje odlično zna kako su zlikovački mučili i ubili Davida Dragičevića i to po “zadatku” dobijenom od ministra, međutim, kako objasniti to “solidarisanje” u vidu progona onih koji imaju petlju iskazati sopstveni stav? U stvari ja tvrdim da su Davida ubili policajci, a ovi divni ljudi iz “Pravde za davida” samo traže da institucije djeluju spram ustava i zakona.
Na nekakav volšeban način postalo je “logično” da službena lica progone ljude koji od njih traže da rade posao za kakav primaju plate. Jok, policajci svakog mjeseca uberu po hiljadu maraka da bi maltretirali one koji im obezbjeđuju primanja, a solidarisali se zločincima i kriminalčinama koje iritira prostodušno pitanje: “Ko je ubio Davida?”. Preko 800 dana policija progoni građane, a neka kažu kada su posljednji puta nekog pozvali i “propitali” oko nekoliko desetina nerješenih ubistava. Kao papagaji ponavljaju: “Raziđite se!” iako znaju da narod okuplja upravo taj njihov nerad po najtežim zločinima i to što se ubice slobodno šetaju među nama. Ljude iritira to što ubice i teški kriminalci nose policijske uniforme!
Kad smo već kod tih famoznih “odobrenja” za okupljanja na Davidovom trgu valja podsjetiti da su nebrojeno puta tražene dozvole i javnost zna kako je policija odgovarala. Nije problem ukazati da smo unutar “Pravde za Davida” po tom pitanju imali različita mišljenja. Po meni traženje odobrenja od Dragana Lukača bilo bi kao da su jevreji od nacista tražili odobrenja za proteste zbog genocida, no poštujem i razmišljanja kako valja iscrpiti sve pravne instrumente u domenu legitimnog protesta.
Elem, tražili odobrenja ili ne u konačnici sve se svodi na to da “nacisti” progone “jevreje” samo zato što im se može. Imaju oružje, a obraz im je pod zadnjicom šta najbolje pokazuju solidarisanjem sa ubicama i zločincima. Sad bi se valjda trebali baviti pitanjem: je li nacista koji je čuvao stražu u koncentracionom logoru bolji od naciste koji je puštao otrove u gasnim komorama? Nacista je onaj ko se svrsta pod nacističku zastavu i bar oko toga ne bi smjelo biti dilema.
Prednji navodi djeluju grubo?! OK, uporedimo filmove o Drugom svjetskom ratu (ma odakle dolazili) sa snimkama hapšenja članova “Pravde za Davida”. Ukoliko postoji nekakva suštinska razlika možemo o njoj polemisati, no meni to djeluje identično. Na jednoj strani imamo naoružane uniformisane međede bez duše i zrna morala, a na drugoj nemoćne civile koji apsolutno ničim nisu sposobni ugroziti svoje progonitelje. Siledžijstvo bez ikakvog opravdanja i racionalnog tumačenja.
U konačnici mogu samo zahvaliti Draganu Lukaču na riječima kako više nisam “pripadnik” toga šta on predvodi, pa i što je to pretočio u djelo – otkazom. Potpuno se slažemo oko “pripadništva” dijametralno različitim kategorijama, odnosno da mi je ipak draže biti “jevrejin” negoli “nacista”. Nas dvojica ne možemo biti u istom univerzumu, a kamoli u nekakvom ministarstvu.
Problem je samo što sam ja nekad bio reprezent “pravog policajca” Republike Srpske i to na međunarodnom nivou (kroz međunarodne istrage), a danas od stida ne bih obukao uniformu te iste policije. Danas ponos ispoljavaju oni kojima policajci staljaju lisice na ruke, jer su u pitanju čestite osobe koje ni za saobraćajni prekršaj nisu kažnjavane, a svoju slobodu mišljenja spremne su braniti i pod nezapamćenom torturom. Ogromna je to razlika!
Radovanovicborislav.blogspot.com
