Jutros sam ustao sav oznojem s osjećajem kao da sam sinoć glasao za Hitlera, čak mi ni jutarnja kahva nije puno pomogla.

Pogledah kroz prozor, a vani oblačno. Spremala se kiša u daljini, ubrzo je pod jakim udarima vjetra nestalo i struje. Tako je u mom selu, i ptica kada izvrši nuždu na banderu nestane struje, mada kad bolje razmislim moguće je da su mi i isključili struju jer nisam platio prošli račun.

U preduzeću gdje sam radio i ispred kojeg već mjesecima tražim svoja prava plate nema već 13 godina, a nisam Aluminij da mi opraštaju dugove. Brzo sam navukao na sebe original leviske iz Waikikija i busom se zaputio ka preduzeću ispred kojeg još samo najveći optimisti nakon toliko godina traže zaostale plate i uvezivanje staža. Na početku smo, prije 13 godina, mislili započeti štrajk glađu, ali to već dugi radimo kod kuće, pa nema svrhe spajati ugodno sa korisnim.

I kao što sam i mislio, pred preduzećem u kojem već decenijama radim bilo je tek pet, šest mojih radnih kolega. Valjda umorni od svega nisu se puno obradovali kad su me vidjeli, ali briga me, nisam ni ja njih baš poželio. Ionako nemam pojma zašto i dalje dolazim pred ovu firmu kad smo ovdje poput Željka Komšića u većini Hercegovine proglašeni nepoželjnim.

U RUKAMA NEMANJE KUSTURICE

I tako, pričali su o izborima. Svi su, kažu, obavili svoju građansku dužnost i vratili se na štrajkačko mjesto kako bi istrajali u zahtjevima. I ja sam glas’o, i to za Hitlera, ovaj Komšića (sve mi se to nešto miješa, ne znam što), iako nisam Hrvat ni katolik i iako će se Hrvati ljutiti što im ja biram predsjedavajućeg, ali pogledaj me čovječe. Stojim pred kapijom propale firme u izlizanim leviskama dok me vjetar nemilosrdno tuče u glavu i dok pušim neku krdžu od duhana, izgledam li ti kao da me briga hoće li se Čović ljutiti zbog mog glasa na izborima?

Kažu, Dodik dovodi onog filmadžiju kao savjetnika u Predsjedništvo. Onog tipa što godinama nije oprao kosu i što je još davnih dana prešao sa islama na pravoslavlje, Nemanju Kusturicu, bivšeg Emira, momka iz Saraj’va koji dobro barata kamerom i koji je početkom rata napustio rodni grad i otišao kod Miloševića na usavršavanje. On će tako naučiti našeg novopečenog člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda kako da bez greške odglumi političara kojem je stalo do svog naroda. I niko i ne sumnja da Kusturica posjeduje ogromno iskustvo koje je stekao kod Slobe Miloševića.

Priča se da će Harrison Ford zbog fascinantne fizičke sličnosti glumiti Šefika Džaferovića

Ruku na srce, Mile je to s godinama usavršio, ali znanja i para nije dosta, stara je bosanskohercegovačka poslovica iz reda političara sva tri naroda. Poznavajući Nemanju, Kusturicu, njegovo neimarstvo i žrtvu, ne sumnjam da će ubrzo početi da snima i film zasnovan na životu Milorada Dodika – od djetinjstva do Predsjedništva, tj. nastavak onog Doma za vješanje koji će se valjda zvati Država za vješanje. Tako je barem ona Dodikova Dušanka Majkić već istračala.

Milorada Dodika bi navodno trebao da glumi veliki Džontra Volta, također zbog fizičke sličnosti

Kažu da je Mel Gibson je već prihvatio da glumi Komšića, a Harrison Ford Šefika Džaferovića. Baš su slični. Inače, glavnu ulogu Milorada Dodika u ovom skupom filmskom projektu će imati čast da odglumi veliki Džontra Volta. Majkl Daglas koji je trebao da glumi Dragana Čovića u Predsjedništvu je neočekivano ispao iz scenarija jer lik Čovića, koji je isprva trebao da bude u Predsjedništvu, nije se uklapao u scenarij, pa je dogovoreno da dotični ipak odmara u svojoj vili pokraj Mostara.

OD SELENDRE DO PREDGRAĐA LAKTAŠA

Uglavnom, tema filma prati siromašnog traktoristu iz Laktaša i njegov put do najbogatijeg velikog Srbina u Bosni i Hercegovini. Priča o odrastanju i nemilosrdnoj borbi za bolje sutra sebi i svojoj fameliji. Film počinje scenom kada Banjaluka od nekakve selendre i zabiti svečano postaje veleljepno predgrađe Laktaša. Masa ljudi radosno maše srpskim trobojkama, svuda smijeh, radost… dok iz raje izlazi pokrupan tip sa velikim cipelama i na radost svih okupljenih krene pjevati: Ustaj mala, veži kera…

Osim muzike pod šatorima, siroti mladić je volio i košarku, cigarete Ronhill i vile na Dedinju i film će pokazati kako se moraš ispatiti u životu da ti se snovi na kraju i ostvare. Obični gledatelji će na kraju filma vjerovatno zaplakati od ponosa kada lik kojeg glumi Džontra Volta sjedne u svoj privatni helikopter i njime leti iznad pustih gradova i sela Republike Srpske dok u pozadini pjeva Ne može nam niko ništa…

I vjerovatno će ih većina iz kino dvorane izaći sretna i ponosna sa suzama u očima i barem će na trenutak zaboraviti da poslije filma moraju nazad u domove u kojim su im isključili struju zbog 16 maraka duga, ili pred kapije svojih propalih firmi da traže prava.

Svi mi jedva čekamo taj film, tu priču od siromaštva i sela do bogatstva i velegrada! Pa i nas nekoliko okupljenih danas pred kapijom našeg nekadašnjeg privrednog giganta kojeg je neko opljačkao i sebi priskrbio korist, ali još ne znamo ko.

Nedžis HALILOVIĆ