Po izbornom mešetaru Branku Periću broj registrovanih glasača u Republici Srpskoj 2018. godine bio je 1 261 645, šta je racionalno gledano nemoguća brojka. Vidite procjenu Republičkog statističkog zavoda RS, dakle validne entitetske ustanove koja se bavi tim stvarima, po kojoj je ukupno stanovništvo brojilo 1 147 902 žive osobe. To znači da su prikazali 113 743 više glasača negoli stanovnika, a šta je matematički i racionalno naprosto nemoguće.

Da ne bi bilo zablude: dijaspora i diplomatska tijela učestvovala su sa nekih 30 000 glasova i to svakako nije bio presudan činilac izbora. Stvarni glasački potencijal Republike Srpske određuje se po ukupnom stanovništvu, a ta brojka je manja od 1,1 milion osoba – kako god ga pokušavali naduvati ili manipulativno povećati.

Elem, nemaju svi stanovnici pravo glasa, pa od ukupne populacije valja odbiti maloljetnike. Opet se pozivam na podatak Republičkog statističkog zavoda RS po kom je u 2018. godini 212 550 stanovnika bilo mlađe od 19 godina. Hajde da od toga odbijemo broj punoljetnika sa 19 godina opet smo na 200 000 nesporno maloljetnih i bez prava glasa(nja).

Zato od brojke ukupnog stanovništva po entitetskom statističkom zavodu odbijamo maloljetne i dolazimo do podatka da Republika Srpska ni u najluđim maštarijama nije imala 950 000 onih koji su mogli glasati i o kojima možemo govoriti kao glasačkom tijelu. Ovo ne tvrdim ja, nego entitetska ustanova specijalizovana za takve stvari. Zato ću nadalje ostati na tom podatku onih koji su mogli “izabrali” Dodika na datu funkciju iako je riječ o teorijskom maksimumu. Realno možemo govoriti samo o brojkama manjim od 950 000.

Kada saberete važeće i nevažeče glasačke listiće, a šta je prikazano na podnaslovnoj fotografiji, u postupku izbora za člana Predsjedništva BiH iz Srpske učestvovalo je 727 638 glasača. Da budemo još precizniji, po Branku Periću i njegovoj komisiji, na teritoriji Srpske glasalo je preko 695 000 birača (računajući i nevažeće listiće). Dakle, po parametrima statistikog zavoda samo 255 000 punoljetnih građana nije učestvovalo u izbornom procesu, a to je podatak kakav automatizmom upućuje na potrebu pokretanja tužilačke istrage.

Znate, Perić i ekipa tvrde da je 57% glasača učestvovalo u izboru za člana Predsjedništva BiH, a kada broj važečih i nevažećih glasova (727 638) stavimo u odnos spram 950 000 maksimalno mogućih punoljetnih građana dolazimo do procenta izlaznosti od preko 76%.  Ko normalan prihvata izbore sa 19%  odstupanja?! Osim onih koji su svjesno ušli u tako nakaradan izborni proces, pa im je u političkom interesu da ćute o sopstvenim greškama.

Nakon toga, pod zaista neshvatljivim okolnostima, Dodik na glasačkim mjestima u Srpskoj osvaja nešto preko 350 000 glasova (bez 17 000 “inostranih”). Sad valja razjasniti: da li tih 350 000 glasova treba gledati kroz Petrićev spisak sa 1 261 645 glasača, ili kroz maksimalnih 950 000 punoljetnih građana po statistikom zavodu? Pa Mladen Ivanić je dobio manje glasova (292 065) negoli iznose odstupanja podataka CIK-a i entitetskog zavoda za statistiku (preko 310 000). Sva tri Dodikova protivkandidata jedva su prešla brojku odstupanja po ova dva izvora podataka.

Hoćemo li Dodikovih 350 000 glasova proanalizirati kroz odstupanja stvarnog i imaginarnog broja potencijalnih glasača od 19%, pa njegov rezultat problematizovati za čak 66 5000 glasova? Uobzirivši, po podacima CIK-a, i preko 44 000 praznih i po drugim osnovima nevažećih listića? Ko je imao jače kontrolne kapacitete na izbornim mjestima, Dodikova kolalicija ili opozicija? Ko je bio u boljoj poziciji za počinjenje izborne krađe?!

Znate li šta je objektivna istina? U silnom strahu od gubitka izbora i svih posljedica kakve bi iz toga proizašle Milorad Dodik i Branko Petrić su dobrano pretjerali. Zato je Dodik pobijedio Ivanića sa tako velikom razlikom. Krali su “lopatama” i džakovima! Koji od dvojice takmaca je dobio većinski paket glasova tek treba ispitati, ali poenta nije u tome. Neka se time bavi Ivanić.

Razlog mog ovakvog reagovanja počiva na činjenici da je izborni proces sproveden sa preko 310 000 nepostojećih glasača, šta doseže četvrtinu Petrićevog lažnog spiska. Ukoliko postoji dokaz po kom je Republika Srpska te 2018. godine mogla imati više od 950 000 punoljetnih stanovnika i time potencijalnih glasača – dajte da ga svi vidimo. Na drugoj strani kao dokaze predstavio sam podatke Republičkog zavoda za statistiku RS, a kakve je lako provjeriti. Za dalju raspravu imam još nekoliko izvora podataka, ali zasad je ovo i više negoli dovoljno.

Ispratio sam pojedine podatke vezane za glasanje u Federaciji BiH, pa tako znam da je njihov broj registrovanih glasača za 100 000 manji od broja stanovnika procjenjenog od strane entitetskog zavoda za statistiku. Koga zanimaju tačne brojke – nije problem: procjenjeni broj stanovnika za tu godinu iznosi 2 196 230 (po zavodu), dok je broj registrovanih glasača bio 2 093 784 (po CIK-u), a glasalo je 1 084 937 (sa preko 75 000 nevažećih listića).

I u tom entitetu treba značajno umanjiti glasačko tijelo obzirom na udio maloljetnih, ali ostajemo na činjenici da je broj glasača nominalno manji od broja stanovnika – šta je realnost samo po sebi. Samo Republika Srpska može imati 113 000 glasača više od ukupne populacije i, pritom, biti zemlja bez maloljetnika. Kome onda rade ovolike škole?

Znači, da ovu stvar polako rezimiramo, u Republici Srpskoj održani su izbori po “standardima” kakvi se kose sa elementarnom logikom. Sve šta se ne može podvesti pod racionalno po difoltu ne može biti ni zakonito i validno. Kako će biti validni izbori sa aman četvrtinom nepostojećih glasača? Govorim o procesima kakvi su u stvarnosti nemogući, a ipak su rezultirali Dodikovim ustoličenjem na sadašnju funkciju. Očiglednom izbornom krađom!

Na prezentovane drastične razlike između objektivno mogućeg i imaginarnog/nemogućeg nadležni organi moraju promptno reagovati, a posebno kad je riječ o tako važnom društvenom procesu. Govorim o najvišem tijelu izvršne vlasti Bosne i Hercegovine i o izboru člana državnog predsjedništva na način koji djeca uzrasta osnovne škole mogu primjenom matematičkih znanja dovesti u pitanje. Odrasli, poput autora, takve stvari nazivaju izbornom krađom.

Razumijem da Gordani Tadić matematika nije jača strana, pa iz tog razloga nije blagovremeno prepoznala krimen i naredila istragu. Elem, poslije ovako prezentovanih dokaza od glavnog državnog tužioca s pravom očekujemo adekvatnu reakciju. Ili neka dokaže postojanje preko 310 000 osoba koje su po Petrićevoj komisiji bile dio glasačkog tijela Srpske.

Isto tako od sadašnjeg CIK-a realno je očekivati da istraže ovu anomaliju. No, od novoizabrane komisije primarno očekujemo hitnu reakciju na planu uređivanja spiskova glasača u cijeloj zemlji, a posebice zbog ovih “Marsovaca” u Republici Srpskoj. Ili “vampira” koji preko decenije ustaju iz grobova samo radi glasanja, a kako bi političkim vampirima omogućili da nam piju krv.