Godišnjica nestanka Davida Dragičevića : “TATA, JA BI MALO DO GRADA”…

17.marta 2018. godine Davor Dragičević je posljednji put vidio svog sina Davida.
Davidovo tijelo pronađeno je sedam dana kasnije, 24. marta 2018.godine, na ušću Crkvene u rijeku Vrbas u Banjaluci.
Davor Dragičević priča o posljednjem danu u kojem je vidio svog sina Davida živog a o nekim stvarima priča prvi put.
Slučaj ubistva Davida Dragičevića još nije riješen.
Istragu sprovodi Tužilaštvo BiH.

Neposredni povod, šest godina od nestanka tijela Davida Dragičevića – nestao je 17. na 18. mart 2018. godine. Je li to tako?
Dobar dan, veliko poštovanje vama, vašoj ekipi, magazinu Buka i hvala vam što ste zajedno s namo u ovoj borbi već šest godina. Da, za dva dana je stvar sutra 17. je punih šest godina oko 18.45, ako sam zadnji put poljubio svoje djete i vidio živo.
Vreme je bilo neko, kako bi rekao, malo tumurno. Koliko se ja sjećam, bilo je prohladno. Ja sam taj dan bio slobodan. Nisam radio.
David se zadnjih nekih godinu dana, kako bih rekao, malo uozbiljio od kada je počeo studirati dva fakulteta, elektrotehnički IT akademiju i naravno treninge svoje, koje je provodio trenirajući sportove. Moram da kažem da obožavao, zato što smo mu omogućili da bude online student IT akademije i sav je bio u tom. Također, majka mu je kupila najnoviji laptop Marke Lenovo. Imao je svu tu opremu koja mi je služila za ono što voli.
Taj dan, pošto on nije znao praviti, ja sam napravio ručak. Volimo da dobro i kvalitetno jedemo. Pošto je on trenirao, ja trenirao, malo smo pričali o svemu. Taj dan je proveo dosta u učenju.
17. je bila subota. Subotu prije toga isto je prorjedio dosta izlaske u grad. Zima je, pa svi znamo u Banja Luci kakav je i februar i mart, nešto posebno se ne događa u gradu. On je radio na laptopu i negdje oko 18 časova je zatvorio taj laptop i kaže – tata ja bi otišao malo do grada, izišao, naučio sam, spremio sam, sve sutra ćemo malo odmarati, sutra ti radiš. Otišo je da se okupa.
Obuko se lijepo a ne kako se ga oni prestavili na pronalazku. Stavio je maramu na glavu, svoju crno-bijelu koju je volio, jaknu.
Svaki dan smo se zagrlili, ono drugarski, i to je to ono što sam ja obožavao kod njega. Kad je dijete rođeno ne da ti govori da te voli, već kad ti pokazuje svim svojim potezima.
Kada ti saznaješ da nešto nije u redu, šta se dešava, zoveš ga na telefon ili…?
Da, zovem ga na telefon. Prvo što se ugledao, nema patika. Osjećam da je nešto nije u redu.
Da, da, nije mi se to nikad dogodilo u životu, nikad. Bio sam i na ratištu, bio sam svuda, svuda sam bio, svašta radio ali to nikad. I zovi, zovi i to se akumulira u meni. I postaje u jednom momentu nepodnošljivo.
Tad sam još vjerovao policiji, zvao njih i nasto adresa, Davida nema. Jednostavno u neki sat vremena komplet prevrnuo Banja Luka. I onda sam vidio da definitivno nešto se desilo mom Davidu. I od tad kreće agonija koja traje već evo punih šest godina. Već tih dana mediji počinju objavljivati, nestao je David Dragičević.
Jesi li imao nade da će David ipak negdje iskočiti, ponovo te zagrliti i reći – tata bio sam, ne znam, sa curom, sakrio sam se? Kada si imao taj osjećaj da baš neće sve završiti?
Odmah. Odmah, jer ja ti kažem, opet ja znam svoje djete. Pa ne bi to menu radio nikad, nit ja njemu. Znači znamo se.
Sedam dana nakon toga, Davidovo tijelo pronalazi se na ušću Crkvene u rijeku Vrbas. Ko ti je javio prvi informaciju?
Taj dan sam negdje oko pola dvanest otišao u cafe City, gazda mi obećao snimke.
Pronađen je dosta ranije, na ušću crkvene u Vrbas, na tom mjestu. Ja sam tu bio negdje oko pola sata, četiri, pet minuta gde sam sva sreća izuzio te snimke, dao je gazda, gdje se vidi to presretanje na trgu, gdje se vidi posljednji moment gdje je David Dragičević živ, moj sin. Poslije toga odlazim kod brata u kafić gdje je bila grupa ljudi. Sjedli su neki momci koje smo mi doveli, koji su znaju dobro te IT tehnologije, hakeri, da je na bilo koji način pokušamo bilo šta saznat.
Majka Davidova već bila na ušću, dolazi od svastike muž, ulazi i s vrata gleda u mene. Znam da sam pao, sirene hitne, inekcije, infuzija, poslije toga znam da sam rekao da moram ići na to mjesto. Odveli su me tamo i nisam uspio ništa vidjeti, zato što tu već bile dačie, bilo je kombi mrtvozornik, bio je tu Karan, bilo je tu sve onako kako bi rekao u glavi kao organizovani zločin.
Jesi tu ti odmah tako sebi složio tu scenu da je izgledalo tako?
Pa nisam ja to slago, to su mi činjenice u glavi, ja sam onaj koji se drži činjenica, bez obzira šta ja mislim, šta želim, ja to ne uzimam u obzir.
To su neki, strašni osjećaj ali opet, veoma dobra stvar što je prvo radio zdrav razum i dan danas kod mene. Da se ne vodim željama, već da se držim činjenica i dokaza da mogu zdravo razumski rasuditi situaciju. Zbog istrage koja je u toku, ne možemo naravno o detaljima, nešto si mi pričao u pripremi ove emisije – ti imaš posloženo to kretanje Davida Dragičevića te noći i pretpostavljam da znaš sve šta se desilo njemu tih sedam dana i onda to otkriće tijela tog 24. marta.
Sve imam, zato što smo mi, ja, to jest, nekim svojim privatnim kanalima, dobili snimak. Gledao sam snimke i u gospodskoj ulici, tada je bila Komercijalna banka. Moj jedan stari kolega koji je radio u to vrijeme u sektor security mi je pokazao te snimke nasamo ali mi je rekao da on te snimke jednostavno ne smije dati. Ne smije dati, svi znamo kako je poslije Slaviša Krunić završio, vlasnik sektor security. Sve imam posloženo a također i posle, po svim ovim dokazima.
I danas ova farsa što se odvija u sudu za nestanak, to bacanje Davidovog donjeg veša kao krunskih dokaza.
Zoran Bošnjak i Mikica Marjanac nisu bacili Davidov donji veš, nego je bacio njihov nadređeni. I bolje je da ovaj predmet ode u zastaru a ovo samo govori kad vam vlast, kad vam režim, kad vam Milorad Dodik koji je došao izpred tužilaštva i koji vas poziva da se borite u skladu sa zakonom i pravno, institucionalno u institucijama. Šta dobijete na kraju? Ovo više treba da brine građane zastara ovog predmeta nego mene i moju borbu i grupu Pravda za Davida.
Da, to si rekao i meni u izjavi da je ovo kako prolaze obični građani. Papir trpi i sve. Jednog dana će neko morati za ovo odgovarati. Slučaj je zvanično preuzelo tužilaštvo BiH. Vidjet ćemo šta će biti.
26. marta u ponedjeljak dešava se konferencija za novinare Mup-a Republike Srpske. Nećemo puno o njoj. To je već rečeno. Taj dan ti izlaziš već na ulicu. To je bilo prvo okupljanje Pravde za Davida. I tada kreće vaša borba i protesti. Protesti s u međuvremenu ugašeni. Brutalnim načinom također. Ali vrlo je zanimljivo šta se dešava u tom nekom periodu. I osnivanje Skupštinske komisije koja je analizirala to poprilično detaljno. Moram priznati. I oni su iznijeli da je to sumnjivo. I onda odluka tužilašta da se radi o ubistvu. Kako si ti to vidio?
Pa svakako je, da ružno je reći, naš prvi uspjeh je hrabrost našeg izlazaka 26. protiv onih za koje sumjamo da su radili taj zločin. Također, tu nikakog pritiska javnosti, kako su oni tvrdili, nije bilo. Ali je bio pritisak dokaza, činjenica koje mi raspolažemo protiv njih. Ne možete reći da je jedno dijete korisno alkohol, THC, marihuanu i LSD i da je moglo biti na nogama ući u kuću, izvršiti provalu, uzijet laptop i koje marke? Pa Lenovo, koje ima David kući od 2000 eura, koji mu je majka netom prije toga kupla nov u Austriji. Ustavio se u pekari, pojeo je burek. A burek nikad nije jeo, već jeo sirnicu i zadesno padne. Nikad niko se nije u crkvenoj kanalizaciji udavio. Brat moj odavno rekao da je bio neki čovjek pijanac koji je upadao hiljadu puta i on se nikad nije udavio. Nikad u istoriji Banja Luke. Vidjeli ste slike mojeg djeteta koja je stavljao, sportaš, plivač, ne znam ti ni ja šta, da bi se moglo to dogoditi.
Nekako se datumski potrfilo da ovaj intervju radimo na dan kada je David Dragičević ponovo sahranjen. Nevjerovatne su se stvari tu dešale. On je ponovo sahranjen u Austriji a dan prije toga je tijelo ekshumirano i odvezeno u Austriju. Kako je bila ta odluka? Da se to uradi, prije svega tvoja i Suzanina i onda da se tijelo prenosi u Beč. Kakvi su bili ti dani, tog marta 2019.
Ja sam tada već bio u Austriji i tražio azil tako da nisam ni na koji način nisam mogao doći u Banja Luka.
Znači na toj drugoj sahrani bio je čak i Valentin Incko, na prvoj je bio Milorad Dodik. To sve ono govori da ovaj slučaj nije običan. I opet tvrdim da je jedan od najsurovijih zločina u istoriji Banja Luke.
Ovde u Banja Luka nismo uspjeli, sad smo u Sarajevu, gdje tužilaštvo već tri godine vodi ovaj predmjet. Ja znam da njih nije briga za Davida, Marka, Janka, Enisu, Ivicu, Maju. Mene jest.
U međuvremenu i Pravda za Davida je postala pokret, dosta ste angažovani na podršci i u slučaju Dženana Memića, također ste na brojnim protestima. U kom pravcu to ide? Na prošlim lokalnim izborima ste bili i na listama.
Ja osjećam lično svoju potrebu, kao i ljudi koji su stali za mene i svi koji su pomagali, bili uz nas, da se odužim. Na bilo koji način. Svima da budem podrška koliko mogu. Ne znam da li to primjećuju, građani ovog grada ali primjećuje se velika razlika između Banja Luke od prije šest godina. Ovo govorim iz prostog razloga, ophođenja, pripadnika ministarstva unutrašnjih poslova i sigurnosti u gradu Banja Luka. Ko ne primjećuje, nek malo napravi neku analizu. Ne mogu se ponašati više kako su se ponašali a ne mogu zato što smo dobili pravosnažne sudske presude. Protiv njih, za njihovu diskriminaciju.
Koliko je bilo prekršaja?
Preko 300. Sve su izubušene? Sve ukupno. Za mene još vode proces, vodi se još jedan sudski sa 5 pripadnika Pravde za Davide. 25.12 .2018. godine.
Svi vrlo dobro znamo ko je koga napao. Evo već ročišta se odgađaju 4-5 puta.
Ljudi su rekli sve što su videli, način na koji policijska uprava, centar, molim vas, evo za građane, gdje je naprasno nestala dačija DASTER, koja je bila 17. na 18. i treća smjena 23. na 24. 3. 2018. godine u Banja Luci. Ko je vozio dačiju DASTER, jedinica za podršku, ko su ljudi koji su vozili to? Sve je to lako. Dačiju DASTER već 3 godine nema u Banja Luce, ostale 4 dačije DASTER, policijska uprava, centar ali 3 su parkirane tamo. Jedinica za podršku ima ključeve.
Na taj ulaz je uveden, na koljenima, vučen, zato su farmirke i pocjepane ako se sjećate, sa obdukcije.
Vidićemo šta će biti, da ne prejudiciramo. Hvala puno. Ja se nadam zaista sudskoj pravdi da ćeš na takav način pobijediti. Svi građani ove države bi trebali stvarno, iskreno da se nadaju i da daju postrijek u ovoj borbi. Ne za mene, ne za čak ni Davida, već za svoju djecu. I da se ove stvari nikad, nikad, ne dogode nikom. Jer ovo što ja, moja porodica, majka i grupa “Pravda za Davda” i vi s nama, što prolazimo i prolazimo i prolazili smo ovih šest godina, dobro znate da ovo nije uopšte ljudski i da je ovo vrlo teško izdržati.
Ne prolazimo ni približno to kroz što vi prolazite.
Hvala na ovome, hvala na razgovoru i nadam se da ćemo sljedeći put i imati neki pozitivni ishod ove istrage. Hvala puno.
Pa ja iskreno se nadam. Hvala vam.

Buka