Žestina reakcija bi normalne ako ništa, natjerala na razmišljanje. Uostalom, kaznenu prijavu protiv Dodika podnio je i njegov kolega u Predsjedništvu…
Nažalost, Mile se ponaša kao da ništa od navedenog ne razumije. K’o biva, u čemu je problem? Jer, veli, nije on – opet jedna velikosrpska „antifašistička“ – pozvao hrvatske i bošnjačke vojnike da obuku uniforme RS. Hoće reći, eto im pa neka oblače one u kojima su protiv Vojske RS i ratovali. A Srbi će oblačiti odore u kojima su izvojevali svoju državu, RS, ne i onu na čijem je čelu on sam.
Što iza takve retorike stoji? I ima li netko tko je potiče? Izvana? Naravno. O tome svjedoče i dva skorašnja detalja. Prvi je iz Tirane, sa skupa Brdo-Brijuni, s kojeg Dodik – koji je tamo otišao kao prvi čovjek BiH – zajedno sa srbijanskim predsjednikom poručuje kako su u Tirani, i to timski, štitili interese Srbije i RS-a. A interesi BiH, o čijem trošku je u glavni grad Albanije i odletio? Ma, kakva BiH. To mu nikada ni nije bila preokupacija.
Drugi je još alarmantniji. U pitanju je gotovo prijeteća poruka koju s banjalučkog obilježavanja dana Trećeg pješadijskog puka izreče srbijanski ministar obrane. Republika Srpska, priprijeti Vulin, nema svoju vojsku, ali srpski narod ima. Što to znači? Jednostavno, prava gazimestanska, ona od prije tridesetak i više godina.
Kako svemu tome parirati? Jedino funkcioniranjem države. Reagirati bi, hoću reći, morale državne institucije. A što se događa u stvarnosti? Ovo čime javni prostor zagađuje danas, Dodik čini najmanje zadnjih desetak-dvanaest godina. I što bi trebala činiti država? Ništa logičnije do da njezino tužiteljstvo stane u zaštitu ustavnog poretka i zakona.
A što ono čini? Ništa. I tako preko deset godina. Da nije bilo kaznene prijave drugog člana državnoga predsjedništva slijepo i gluho bi ostalo i nakon zahtjeva da se za slijedeću godišnjicu Trećeg pješadijskog puka osiguraju uniforme Vojske RS-a. Ovako, moralo je po dostavljenoj mu prijavi formirati predmet. No, već sada je gotovo pa izvjesno da će na tome i ostati.
REAKTIVIRANJE BONSKIH OVLASTI
I stoga se, samo od sebe, nameće pitanje ima li BiH uopće pravosudnu vertikalu vlasti? Što se mene tiče, definitivno ne. Da nije tako, Dodik bi odavno bio tamo gdje mu mjesto i jeste – u zatvoru. A nije. Zašto? Zato što umjesto pravne vertikale vlasti BiH ima pravosudne centre političke moći nad kojima postoji potpuna politička kontrola. I točka.
Što nam je, onda, činiti? I ima li uopće načina da se bilo što i učini? Što se domaćih kapaciteta tiče, nisam optimista. Svi moji pogledi, i sva moja nadanja su, koliko god to blesavo zvučalo, usmjereni prema centrima svjetske moći – SAD i EU prije svega. A moglo bi biti – na što upućuju i krajnje ozbiljne reakcije na Dodikov najnoviji udar na vlastitu državu iz američke ambasade, OHR-a, Vijeća za implementaciju mira, EUFOR-a – da je i njima jasno kako se, i to pod hitno, ovdje nešto mora činiti.
Na gotovo identičan način mi je, priznajem, zazvučalo i uvjeravanje visokog predstavnika kako se u Vijeću sigurnosti UN-a kod zadnjeg izvještaja o stanju BiH osjećala drugačija atmosfera. Spremnost da se podrži njegov mandat – a i reaktiviraju bonske ovlasti. I kako sve intenzivnije razmišlja da ovdašnjim političarima, a to znači i Dodiku, slijedom te potpore počne diktirati domaće zadaće koje će određivati i njihovu budućnost.
Poruku je, siguran sam, razumio i onaj što vodu najviše muti. I bez obzira na njegove reakcije kako Inzkove prijetnje, one o smjenama posebice, u RS-u neće proći, budite sigurni da o njima on najozbiljnije razmišlja. I zbog njih sve lošije spava.
Ljudi iz njegova okruženja tvrde da je čovjek i postojećim stanjem bukvalno frustriran. Jer, vrijeme prolazi a šapa nije stavljena ni na jednu bitnu državnu instituciju. No, zadrži li se i postojeća razina radikalizma, kojeg je proizveo taj isti, ne piše nam se dobro…
Inforadar.ba
