Da li je vrijeme da se narod konačno obračuna s režimom
Obespravljeni radnici, nezaposlena omladina, poniženi borci, studenti, obezvrijeđeni intelektualci i penzioneri – svi oni zajedno čine kritičnu masu kojoj samo treba dobra organizacija i vođenje. A posljednjih dana se pokazalo i ko namjerava i dalje biti loš gospodar ove države, a kome je više stalo do domovine i naroda…
U oktobru prošle godine građani BiH su shvatili da se ne može samo izborima doći do promjene vlasti i društva. Izborna prevara bila je brutalan odgovor režima na naivni pokušaj naroda da demokratskim i mirnim putem iskaže slobodnu volju o tome šta i koga ne želi u vlasti. Danas, nekoliko mjeseci kasnije, pratimo perverznu političku simbiozu kriminalnog režima i nedavnih političkih žrtava istog tog režima te marginalaca koji pokušavaju formirati vlast zaboravljajući dojučerašnju pljuvačinu. Tobože, preko svega prelaze „radi interesa ugrožene države“. Jedini logičan zaključak izvučen iz toga jeste da protiv ovakvog režima nisu efikasni izbori, nego ono čega se oni jedino boje: kritična masa i upornost građana te fizička sila !
Perverzije režima i mazohizam građana
Međutim, dok pratimo kako Pariz i druge francuske gradove potresaju demonstranti u žutim prslucima, a u Beogradu već tri mjeseca iz subote u subotu demonstracije protiv Vučićeve vlasti postaju masovnije, organiziranije i sa sve jasnijim zahtjevima, dotle u BiH i ono malo demonstracija zbog nerazjašnjenih ubistava dva mladića u Sarajevu i Banjaluci jenjava pod perfidnim udarcima sistema.
Banjalučani su siledžijstvom policije stjerani u crkveno dvorište u potrazi za „Pravdom za Davida“. Na ulicama Sarajeva okupljalo se tek nekoliko desetina ili stotina građana oko pokreta „Pravda za Dženana“ da gotovo akademski „protestiraju“ protiv režima koji je odavno zaslužio da bude kamenovan i motkama rastjeran.
Umjesto toga, vlast je pljunula na žrtve i sve građane unaprijedivši ključnu osobu u zataškavanju slučaja, kantonalnu tužiteljicu Dalidu Burzić, u sudiju Suda Bosne i Hercegovine. Posljednjih dana, javnost je gotovo zanijemila od ove moralne, mentalne i pravne perverzije.
Isto tako, može se sada reći i da su apatija i pasivnost ljudi i ne-reagiranje na ponižavajuću vladavinu, posebno u Sarajevu koji ima potencijal kritične mase, postali sociološki, kulturološki i iznad svega psihijatrijski fenomen sa izraženim elementima mazohizma. Šta još treba da se dogodi građanima Bosne i Hercegovine pa da dignu glas, da bace kamen na aktuelni režim i da uz to suvislo viknu šta i kakvu vlast žele, a posebno šta i koga ne žele u vlasti?! Da li su protesti i demonstracije potrebni građanima BiH kao oblik borbe ? Ako već ne nedostaje „ciljeva“ da bi se demonstriralo „protiv“, posebno je pitanje „za“ koga i „za“ šta bi se krenulo u borbu. U svakom slučaju, krajnje je vrijeme da se Bosna i Hercegovina probudi i otrgne van kontrole štetnih vlastodržaca.
49 % građana za ograničeno nasilje
Ni pet godina nakon demonstracija u februaru 2014. godine nije sasvim jasno zašto i kako je režim uspio (ili je to od početka planirao) čisti socijalni bunt obespravljenih radnika (sjetimo se, tada je počelo sa demonstracijama radnika Hidrogradnje, DITE, Sodaso i Krivaje“) pretvoriti u „pohod razularene mase i huligana“. U danima i mjesecima koji su slijedili razotkrilo se tek to da su „mase i huligani“ koji su i počinili paljevine i štetu, a nisu imali nikakve veze s radnicima, bili zapravo pripadnici navijačkih skupina koje režim u potpunosti kontrolira svojom parapolicijskom strukturom. Nakon njih, glavnu ulogu odigrali su policijski i tužilački organi u KS koji su čitav slučaj ograničili na „huliganstvo“, „paljevinu objekata i vozila policije i napade na službena lica“ te se sve završilo na 2-3 simbolične sudske presude protiv anonimaca. Tako je socijalna opravdanost demonstracija dovedena u kontekst običnog nasilja, čime je i nestao legitimitet demonstranata da traže konkretne društvene promjene. Ukratko, stvar je propala, ali su neke lekcije naučene…
Nakon smirivanja demonstracija 2014. godine sarajevska podružnica marketinške tvrtke VALICON koja se bavi istraživanjem javnog mnijenja u različitim sferama javnog života i tržišta provela je istraživanje o protestima, motivima građana da učestvuju ili ne učestvuju, o tome kako građani uopće vide bh. društvo itd. Generalni zaključak istraživanja mogao bi se sažeti u slijedeće – većina građana BiH podržava proteste kao nužan oblik borbe za promjene i napredak društva ! Na pitanje o razlozima podrške protestima oko 75 % građana navelo je: nužnost promjena u društvu, neefikasnost države, korumpiranost političara, socijalnu nepravdu, lošu ekonomiju i ugroženost egzistencije. Ovi rezultati se danas mogu smatrati ponešto neaktuelnima, ali je antirežimska atmosfera na društvenim mrežama pokazatelj da su građani sada mnogo radikalniji prema režimu pa je vrlo značajan rezultat istraživanja po kojem je još prije pet godina 49 % ispitanika odobravalo „određeni nivo nasilja da bi se desile promjene“ ! Šta oni misle danas ?
Mirne proteste ne čuju, ali silu da…
Ovo pitanje je za nas bitno posebno sada kad smo svjedoci masovnih protesta i nasilnih demonstracija npr. u Francuskoj, Mađarskoj, Makedoniji… tj, da jedino primjena nasilja rezultira bitnim promjenama u društvu! Način na koji se demonstrira u BiH ne može imati efekta. Prvo, zato što visoki nivo demokratske kulture građana koji demonstriraju tj. odsustvo svakog nasilja u javnom djelovanju (npr. grupa „Pravda za Dženana“ i „Pravda za Davida“) i mirni ritam demonstracija ne proizvode željenu reakcija režima, odnosno ne može dovesti do smjena i ostavki, jer je njihov moralni kapacitet mizeran. Oni civilizirano ponašanje demonstranata smatraju slabošću i jedino se potrude bolje zataškati loše namjere i ušutkati slobodno misleće novinare.
Ali, primjer Banjaluke pokazao je neviđenu ignoranciju režima Milorada Dodika prema jasnom zahtjevu građana da se procesuira ubistvo Davida Dragičevića, u koje je nesumnjivo umiješan MUP RS i vrh entitetske vlasti, sve dok Davor Dragičević nije počeo iznositi otvorene zahtjeve za smjenu čelnika režima.
Primjer Sarajeva ukazuje na isti model ponašanja MUP-a i Tužilaštva KS u slučaju ubistva Dženana Memića. Tako da, zbog očigledne umiješanosti osoba bliskih režimu, očito je da će se do pravde teško stići samo mirnim putem i zakonskim paragrafima, kako stvar već dugo vodi advokat Ifet Feraget. Potrebno je nešto više od uporišta u zakonu.
Dakle, tek kad se na ulici pojavi kritična masa demonstranata, za koju vlast nije sigurna da ih može obuzdati policijom ili postoji rizik od eskalacije ponašanja mase, tek tada će autokratska vlast kakvu imamo u BiH reagirati. Oni se boje jedino – kritične mase i nasilja koje bi moglo zahvatiti upravo njih, njihove funkcije, privilegije, nedodirljivost i njihovu imovinu!
Možda je tačna procjena da je danas u Bosni i Hercegovini teško organizirati efikasne demonstracije kojima bi se vlast natjerala da napravi značajnije promjene npr. da istraži kriminalne privatizacije i donese efikasne zakone protiv korupcije, da prekine s nepotizmom i počne vrjednovati stručnost, a ne podobnost. Razlog je jednostavan – režim je otupio, uništio ili podjarmio dio populacije koja bi mogla biti velika prijetnja – radničku klasu, akademsku zajednicu i dio studentske i učeničke omladine. Ali, istovremeno režim sve teže kontrolira – slobodne medije, nevladine organizacije, boračku populaciju, opće nezadovoljno stanovništva, a posebno nezaposlenu omladinu, penzionere i zaposlene izvan budžetskog sektora. Ono što režim nikako ne kontrolira su – pravi politički oponenti i strani faktor.
Eliminacija oponenata režima
Kriminalna privatizacija imala je prvenstveno za cilj da se nekoliko porodica i pojedinci u njihovoj tajkunskoj mreži obogate. Da li je uništenje radničke klase bila tek posljedica devastacije privrede, ili također smišljeni proces, sada je manje važno. Uglavnom, neuspjeli protesti radnika ukazuju da se oni sami ne uspijevaju okupiti, ali da ova populacija posjeduje brojnost i energiju kritične mase kojoj samo treba bolja organizacija i vođenje.
Akademska zajednica je već duže vrijeme u očima ugroženog stanovništva jedno od najvećih razočarenja. Ovdje se misli na profesore i dekane fakulteta, pisce, intelektualce, doktore nauka sa raznih instituta itd. od kojih se očekivalo da ukažu na devijacije, objasne narodu suštinu zla te kreiraju pozitivnu alternativu i postave idejne putokaze. To i jeste zadatak intelektualaca u svakom društvu. Čega se boji naš „trust mozgova“ ? Jednom riječi, boje se – režima. Ili jasnije, svjesni su da zli režim može od njih napraviti nezaposlene socijalne slučajeve i društvene marginalce, a nisu sigurni da će se za njihovim progresivnim idejama povesti dovoljna kritična masa koja bi režim oborila. Tako akademska zajednica u BiH nastavlja šutnjom podržavati režim, a svaki otklon od toga je čin lične hrabrosti pojedinca. Današnja studentska omladina se kroz svjesno nakaradno kreiran sistem obrazovanja mentalno otupljuje tako što ih se destimulira u kritičkom mišljenju. Dakle, potrebno je stimulirati i ohrabriti studente na razmišljanje, zaključke o vlasti i na reakciju. Mora se otkloniti nametnuti stereotip da se „protestima ne može ništa promijeniti“. I ovdje je stvar u dobroj organizaciji studentske populacije u borbi za nezavisnost univerziteta i slobodu misli. U to nikako ne mogu biti uključeni razni „zahiragići“.
Ko u BiH može organizirati uspješne proteste ?
Historija, nažalost, bilježi da su mnoge prevratničke demonstracije u svijetu i regionu sa radikalnim promjenama režima i društva bile planirane, podstaknute, finansirane i vođene iz stranih centara, a da je u zemlji korištena tek kritična masa nezadovoljnika i opozicija režima.
Strani faktor je nešto što ni režimi u BiH nikako ne mogu kontrolirati, ali je svakako i onaj faktor koji uvijek zastupa vlastiti interes, a koji se može, a i ne mora poklopiti sa interesima BiH. I u svakom slučaju, niti jedna strana sila ne može uspjeti bez oslonca na domaću opoziciju i nezadovoljnu masu. To je ono čega se režim paranoično boji i neprestano targetira strane ambasade i vlade kao autore „zavjera“, što ovdje ne možemo niti negirati, niti potvrditi.
Politička opozicija aktuelnom režimu, a u slučaju BiH su to lijevo-građanske stranke, po svojoj prirodi je logična prijetnja režimu. Bez obzira kako se posloži vlast u narednom mandatu u BiH, do konflikta će doći onog momenta kada se otkriju strategije i postane jasno – koje snage su za reforme, rekonstrukciju i stvarni napredak države, a koje snage su za očuvanje pozicija i statusa quo ili čak za destrukciju BiH. U tome će biti nukleus ozbiljnijeg političkog konflikta, koji može prerasti u masovnu i odlučnu demonstraciju opredjeljenja naroda za određenu opciju. Dakle, to je trenutak kada je neophodno da progresivne političke snage artikuliraju svoj alternativni model boljeg društva, predstave ga javnosti, a da kritična masa građana režimu kaže „odlazi“. Sve što slijedi je stvar operativnih postupaka vođenja mase građana, formiranja javnog mnijenja, prezentiranja i afirmiranja novog političke strategije kao novog sistema vrijednosti.
Za sam početak protesta neophodan je povod. Danas u BiH povoda ima napretek – sadističko ponižavanje penzionera sa „povišicom“ od 11 maraka, unaprjeđenje Dalide Burzić na Sud BiH umjesto krivičnog gonjenja, izrugivanje borcima ignoriranjem njihovih zahtjeva i sakrivanjem spiskova boraca, a proglašavanje nekih ratnih profitera, dezertera i zločinaca „organizatorima otpora“… itd. Kad se postigne značajna brojnost, tek onda se artikuliraju zahtjevi koji moraju biti usmjereni na konkretne probleme koji tište građane (male penzije, korupcija u vlasti, nefunkcioniranje službi i sudstva, očigledna opća nepravda prema osjetljivim grupama, vladanje na štetu naroda i javnih dobara, nepotizam, uhljebi…). Time se građane motivira na učešće u protestima i u rješenjima!
U određenoj fazi protesta, a svakako kad se postigne maksimalna masovnost, morat će se predstaviti i politički autoritet (opozicioni ili neki sasvim novi) koji preuzima odgovornost za zahtjeve i ciljeve što ih ističu demonstranti. To mora voditi politička snaga koja će stati iza svega i kasnije, kad (i ako) protesti dovedu do svrgavanja režima te početi provoditi programe. To je vrlo bitno, jer time nove snage podižu svoj rejting za prve naredne izbore!
Za dobro vođenje neophodni su mediji, što u današnje vrijeme i tehnološke domete nije poseban problem. Mediji moraju neprestano držati tenziju, izvještavati i pozivati pristalice da se priduže demonstrantima. Primjer Beograda nam to upravo demonstrira – nakon nekoliko subota podršku protestima “1 od 5 miliona” dali su glumci, javni radnici, fakultetski profesori, penzionisani radnici javnih preduzeća, vojni penzioneri, ljekari, roditelji nestalih beba…
Spremnost na sukobe
Ne treba ni sumnjati da će se režim nastojati zaštititi upotrebom policije i pod krinkom „očuvanja javnog reda i mira“ pokušati razbiti demonstracije. Obostrana upotreba sile je gotovo neizbježna.
U prvim redovima demonstranata moraju biti osobe spremne za sukob. Ograničeno nasilje demonstranata služi da uvjeri režim da: (1) demonstranti i njihovi predvodnici misle ozbiljno i namjeravaju ustrajati; (2) da im se pokaže da će nasilje doći do njih, ako ne počnu konstruktivno komunicirati; (3) da je masa kritičnog obima – iznad kapaciteta policije da je savlada silom i (4) da zahtjevi za promjene nisu usmjereni protiv policije, da nije policija cilj agresivnog djelovanja, nego režim. Policija će uglavnom postupati po naređenjima, ali upornost kritične mase najčešće dovodi i do njihovog kolebanja.
Da zaključimo, na pitanje – trebaju li Bosni i Hercegovini protesti, pa čak i nasilne demonstracije, da bi došlo do kvalitativnih i suštinskih promjena u društvu odgovor je – da, trebaju. Jer, režim ovoliko ogrezao u kriminal neće se dobrovoljno odreći vlasti, a njihova dalja vladavina vodi zemlju i narod u propast. Nadalje – može li se okupiti kritična masa za obaranje režima ? Da, može. Obespravljeni radnici, nezaposlena omladina, poniženi borci, studenti, obezvrijeđeni intelektualci pa čak i penzioneri – svi oni zajedno čine kritičnu masu kojoj samo treba dobra organizacija i vođenje. A posljednjih dana se pokazalo i ko namjerava i dalje biti loš gospodar ove države, i kome je više stalo do domovine i naroda.
TBT
