Pravosudni vrh ne prestaje da uvježbava svoj salto mortale. Skandali se smjenjuju na sedmičnom nivou…

Milan Tegeltija i Ružica Jukić oglasili su se ovih dana sa novim objavama, Milan u “Nezavisnim novinama”, a Ružica na Facebooku. Tegeltija se u svom (da li svom!?) tekstu, naslovljenom “Napadi opasnih namjera”, ponovo obrušio na “političko-paraobavještajne centre moći u Sarajevu, koji imaju namjeru preuzimanja kontrole nad pravosuđem”, upozoravajući javnost da to “dovodi u pitanje bezbjednost BiH i njenu budućnost”. Naravno, Tegeltija ne kaže koja politika i koji političari stoje iza “paraobavještajnih centara moći”. Čitaocu ostavlja da zaključi da su kritike koje su upućivane njemu i instituciji VSTS nakon afere “potkivanja” i svih drugih kontroverznih odluka i sumnjivih imenovanja, djelo tih službi. Kaže Tegeltija da to dovodi BiH “na ivicu sukoba sa nepredvidivim posljedicama”. Šta najavljena apokalipsa treba da znači znaju samo on i tvorci objave.

I dok se Tegeltija bavi razotkrivanjem unutrašnjeg neprijatelja pravosuđa i države BiH, Ružica Jukić u Facebook objavi varira temu spoljnog neprijatelja, koji je, priviđa se Ružici, kroz reformu pravosuđa izvršio “rušenje kontinentalno pravnog sistema” na kome je, je li, počivala “pravna sigurnost, predvidivost i izvjesnost sudskih odluka”.

I, da stvar bude sasvim jasna i po mjeri njenih političkih mentora, za to okrivljuje “američki sistem”. Dakle, Ružici Jukić su se iznenada otvorile oči: diverziju “opasnih namjera” izvršile su SAD, namećući BiH svoj model krivičnog procesnog prava. Kakva tragedija! Punih šest godina vjerovala je da stvara najbolji pravosudni sistem i ispravlja greške svojih prethodnika u VSTS, ne znajući da sprovodi američki projekat njegovog rušenja! Nije ni čudo što joj se prosvijetlilo. Odavno ona prati politiku američke vlade u BiH do pojedinosti tipa s kim večera ambasador Erik Nelson. I ne samo da prati, nego i javno oštro osuđuje.

Nisu ova dva teksta ni Tegeltijina ni Jukićkina pamet. Iz njihovih glava ne izlazi ništa složenije od ćaskanja na Facebooku. Priča o paraobavještajnim i obavještajnim centrima moći je politički narativ. Izgleda da je zavladala panika u centrima i političke i pravosudne moći! Vide i Tegeltija i Ružica da više ne mogu sakrivati svoje veze sa politikama, ni politički uticaj, ni kriminal u pravosuđu, ni vlastito mafijašenje oko obnavljanja svojih mandata i obnavljanja mandata predsjednicima i glavnim tužiocima koji to nisu ni po čemu zaslužili. Vide da izlaze na svjetlost dana i slučajevi amnestiranja sudija i tužilaca od disciplinske odgovornosti. Nije slučaj Huseina Delalića eksces u pravosuđu i jedini koji je objelodanio mafijašku strategiju VSTS, prema kojoj se armija podanika stvara amnestiranjem od odgovornosti i napredovanjem u karijeri, kao i drugim vrstama korumpiranja. Ima takvih slučajeva na desetine. Uskoro će stići i takva novinarska analiza, na sramotu sudija i tužilaca koji to godinama gledaju i ćute kao se ništa ne dešava.

Nema nikakvog smisla baviti se nesuvislim temama i tezama ova dva neoriginalna pamfleta. Nema u njima ništa sa čime bi ozbiljan čovjek mogao polemisati. Očigledno je da se radi o autorima iz centara koji koriste Milana Tegeltiju i Ružicu Jukić za subverzivne aktivnosti i denunciranje kako bi se skrenula pažnja sa njihove odgovornosti za katastrofalno stanje u koje je doveden pravosudni sistem. Drugim riječima, Milan Tegeltija i Ružica Jukić su pristali da budu sredstvo “opasnih namjera” koje sprovode domaće neodgovorne politike sa ciljem da se zaštite njihove poluge trenutnog uticaja na pravosuđe. Svaka polemika u koju bi se ušlo davala bi na značaju onome s kim se polemiše i onome o čemu se polemiše, a Tegeltija i Jukićka, kao i ono što je pod njihovim imenima rečeno, to ni po čemu ne zaslužuju.

Ovdje je riječ o mentorima koji su Milanu i Ružici pritekli u pomoć. Zašto su se uspaničili? Biće da su i sami shvatili da su pretjerali u raspoređivanju po najvažnijim pravosudnim institucijama najnesposobnijih, čime su probudili uspavanu savjest pravosudne zajednice, a, izgleda, i predstavnike međunarodne zajednice, koji su shvatili da u VSTS imaju posla sa produženim pipcima politike i prevarantima koji troše njihov novac i vrijeme. U centrima političke moći širi se strah da bi lavina mogla krenuti i zatrpati njihovo pravosudno istureno komandno mjesto.

Dakle, ne treba se osvrtati na Milana i Ružicu! Treba ih pustiti da se i na ovakav način oglašavaju. Treba im ustupati prostor svuda i svakog dana. Niko bolje od njih samih neće opisati i objasniti razorno dejstvo njihovog neznanja, pravne nekompetentnosti i profesionalne nemoralnosti. Treba tragati za centrima destruktivnih politika koje se bave rušenjem pravosudnih institucija i podrivanjem državne moći. Te aktivnosti su vrh kriminala i njima treba stati ukraj. Možda je prvi korak u tom obračunu da se stane ukraj njihovim pravosudnim polugama – Milanu Tegeltiji i Ružici Jukić!

Branko Perić