Vrijeme izdajnika
„Jedna nacija može preživjeti svoje ludake i svoje najviše slavoljubne građane, ali ona ne može preživjeti izdaju iznutra. Izdajica radi na tome da duša nacije istrune. On inficira političko tijelo jedne nacije sve dok se njena otpornost ne izgubi. Ne bojte se toliko ubice, bojite se izdajnika, oni su prava kuga“… – CICERON
Pokojni Dobrica Ćosić ovjekovječio je tragičnu istoriju i stradanje Srba u 20-om vijeku velikim kapitalnim djelima „Vrijeme smrti“, „Vrijeme zla“ „Vrijeme vlasti“, a da je poživio još nekoliko godina i vidio sveopštu dekadenciju, bujanje izdaje i izdajnika u Republici Srpskoj, možda bi napisao i Vrijeme izdaje. Malo Srba zna da je nažalost i Ćosić, koga su 80-ih pogrešno zvali „ocem nacije“ i ideologom srpskog nacionalizma, što on kao komunista po ubjeđenju nikako nije mogao biti, pred kraj rata 1995. godine, nakon sukoba sa Miloševićem, otišao u Hrvatsku i živio jedno kraće vrijeme u Rovinju, i svakako tim činom, kao bivši predsjednik države, kao i napadima na svoj narod u roku rata, i sam počinio veleizdaju.
Svakoga dana domaća štampa piše kako je neki nebitni konvertit, poslanik, direktor, odbornik, promijenio neku stranku da je teško sve papke i prelete pohvatati. Poput krave koja prolazi kroz klance i promijeni pašu i ledinu čim nestane trave i otave, i savremeni srpski političari, vođeni isključivo ličnim interesima, lete kao muve bez glave iz jedne u drugu, treću, petu stranku, grabeći funkcije i novac.
Toliko se izdajnika, raznog smeća i šljama nakotilo, toliko su sve norme pogažene, da je pitanje hoćemo li kao narod i društvo preživjeti ovu dekadenciju, vrijeme izdaje i izdajnika!?
Savremeni Lažni Otac nacije podstiče izdaju i epidemiju izdajnika, kako bi se u takvoj atmosferi blata, sveopšte izdaje i posrnuća, osjećao komotnije jer i sam opstaje na vlasti izdajući i sistematski razarajući sopstveni narod. On uporno priča o izdaji i izdajnicima kako bi zamjenom teza i stalnim medijskim manipulacijama zbunio svoj narod, skrenuo pažnju sa sebe, prikrio svoje poteze i namjere. Izdaja ne samo da je nažalost postala društveno prihvatljiva, već je čak postala ideal za mnoge, koji samo čekaju da im Dodik i njegovi satrapi namignu, pozovu i ponude neku sinekuru, novac ili funkciju, pa da osvanu na naslovnici nekog sajta kao tobož neka važna osoba. O(nomo)ni obično svoju izdaju opravdavaju izdajom ili lošim radom lidera stranke kojoj je ranije pripadao. Umjesto prezira i osude, izdajnici se čak podržavaju, dobijaju veliki prostor u režimskim medijima, nazivaju pragmatičnim, sposobnim, patriotama… Prvi izdajnici, papci i preletači, poput Kalinića, Papovića, potom Stevandića i grupe metuzalema-utemeljivača, prošli su, iz njihove lične perspektive, najbolje jer su izdaju dobro unovčili, što im je i glavni cilj, dok potonji izdajnici dobijaju mrvice, neki sitni poslić, naknadu, tender.. Živimo u sveopštem blatu, moralnom mulju i talogu u kome su devijacije postale normalne i opšteprihvaćene, dok su istinske ljudske i moralne vrijednosti pogažene, a malobrojni koji se suprotstavljaju ludilu izloženi svakodnevnim napadima, progonu i linču, jer njihov glas razuma može probuditi uspavane mase i uzdrmati nakaradni sistem.
Dekadentno vrijeme uhljeba, konvertita, moralnih ameba i nakaza dostiže vrhunac. U skladu sa rimskom poslovicom da su zakoni i potezi Imperije luđi što se primiče njen kraj, iskreno se nadam da je napokon došao veoma blizu kraj ovom sveopštem ludilu, jer stvarno se čini da više ne može dalje i dublje.
Puno je stvari koje treba mijenjati iz korjena, i trebaće godine da se vratimo u normalu, ali je veoma važno da izdajnici, papci i konvertiti, nakon oslobođenja od unutrašnje okupacije, budu trajno žigosni i izopšteni iz društva, kako se zlo ne bi ponovilo, jer su upravo oni, ulizice i konvertiti jedan od uzroka naše tragedije i propasti. Poražavajuća je činjenica da se među njima nalazi i neko ko je nekada bio predsjednik Republike i kritičar Mafije, a onda se pretvorio u njenog Bagzija za jednu direktorsku i ministarsku fotelju.
Na kraju se pitam šta se to dogodi, kako je jedan narod, koji je prešao Albaniju a da nije opljačkao kuću i ubrao tuđu maslinu, a desetine hiljada ljudi je umrlo od gladi, kome se cijeli svijet divio na hrabrosti, viteštvu, časti i podvigu, za samo 100 godina može toliko da propne i dođe u ovakvu situaciju, da se često stidimo sa kim živimo, kome pripadamo, ko su nam vođe i lideri!?
Na kraju nije sve za zlo, jer da se nije pojavio Dodik, koji je podstakao i izbacio na površinu sve najgore iz jednog naroda i društva, ne bi ni nikada spoznali čega sve među nama ima i kako se nisko može pasti. Nijedna vlast kojoj su oslonac bili izdajnici nije bila dugog vijeka, pa je sigurno da će mu smeće i otpad, kojim se Dodik okružio, doći uskoro glave i svrgnuti ga sa vlasti.
Mnoge velike nacije izgubile su ratove, ali su na prste jedne ruke mogli nabrojati oficire i političare koji su izdali narod u teškom trenutku, i zbog visoke svijesti o kolektivu i moralnih normi koje su se održale u teškim trenucima. Pitanje je, ako ovako nastavimo da tonemo i ne napravimo zaokret, šta će biti da nama?
Nebojša Vukanović