Lukač je predvodio prvi i jedni “državni udar” u RS. Na čelu pobunjenog dijela policije i uz pomoć stranih trupa doveo Dodika na vlast…

Biljana Plavšić i Milorad Dodik su 1997. godine uz pomoć odmetnuth dijelova policije i stranih službi, na transporterima SFOR-a, izvršili “državni udar” na tadašnju vlast Republike Srpske. Iako je Republika Srpska, jedan od dva entiteta države Bosne i Hercegovine, njene institucije bi se mogle smatrati državnim, ali to je već pitanje za stručnjake ustavnog prava. Nazivali ta dešavanja “državnim udarom”, “pučem” ili ne, radilo se bez sumnje o nasilnoj i nedemokratskoj smjeni vlasti, uz pomoć SFOR-a, odnosno međunarodne zajednice.

Na čelu odmetnutih policajaca bio je današnji ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač, koji je tada otkazao poslušnost i kao pripadnik policije Republike Srpske i komandant Specijalne jedinice policije, stavio se na raspolaganje “pučistima”.

Na snimku iz arhive BN TV i fotografiji, iza Biljanje Plavšić stoji i Slobodan Vasković, novinar i bloger. Kako Vasković nikada nije obnašao neku političku funkciju, njegova uloga u ovoj priči nije bitna. Poznato je, međutim da je tada masa predvođena Vaskovićem, zauzela tadašnji radio Banjaluku/odnosno radio RS, a Vasković se oglasio uživo u program: “Slušate slobodni radio Banjaluka!”. Interesantno je da novinara Slobodana Vaskovića, danas aktualna vlast, a tadašnji “pučisti” označavaju kao jednog od svojih neprijatelja, zbog njegove oštre kritike vlasti.

Snimak preuzet iz arhiva BN televizije

I pored pomoći međunarodne zajednice, Dodik nije dugo ostao na vlasti…

Nakon “puča”, Biljana Plavšić je Dodiku, čija stranka je tada imala samo dva poslanika, povjerila mandat za sastav Vlade. Mandat je najprije ponudila Mladenu Ivaniću, ali on ga je odbio. Na skupštini koja je održana u Bijeljini, 18. januara 1998.  izabrana je Vlada RS na čelu sa Dodikom. Izbor Vlade obavljen je pod dosta zamršenim okolnostima. Nakon što je tadašnji predsjednik Skupštine Dragan Kalinić, iz SDS-a, zaključio sjednicu, a poslanici te stranke uz još neke druge izašli, Biljana Plavšić je zapovijedila potpredsjedniku Skupštine Jovanu Mitroviću da preuzme vođenje sjednice koja je nastavljena. Sjednici je prisustvovao i amarički ambasador.

Nakon što je ustanovljeno da nedostaje jedan glas za izbor vlade na čelu sa Dodikom, data je pauza, a u nastavku se pojavi poslanik Franjo Majdandžić koji se u pratnji SFOR-a vratio na sjednicu. Tako je obezbijeđena većina za izbor nove Vlade.

Već u jesen 1998. godine održani su novi izbori, na kojima je za predsjednika RS izabran Nikola Poplašen, kandidat koalicije SDS – Srpska radikalna stranka. Poplašen je po preuzimanju dužnosti odbio da da novi mandat za sastav Vlade Miloradu Dodiku, ali nije uspio naći ni većinu koja bi izabrala neku drugu vladu, pa je Dodik ostao premijer u tehničkom mandatu.

Ostaće upamćena izjava tadašnjeg visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa: “Za međunarodnu zajednicu je prihvatljiva samo ona vlada na čijem čelu je Milorad Dodik”. Visoki predstavnik je početkom marta 1999. smijenio Nikolu Poplašena, pa je RS ostala i bez predsjednika, a Dodik je nastavio obavljati dužnost premijera, čak i kada je nakon raskola sa Socijalističkom partijom ostao bez skupštinske većine.

U oktobru 2000. godine, na izborima za predsjednika RS je pobijedio Mirko Šarović kandidat SDS-a, a nova skupštinska većina se okupila oko SDS-a i PDP-a. Premijer je postao lider PDP-a Mladen Ivanić.

2006. godine SNSD Milorada Dodika opet dolazi na vlast prije izbora. Ovaj put legalno, ali ponovo uz pomoć međunarodne zajednice kojoj je Dodik trebao da potpiše aprilski paket ustavnih promjena.

Od pomoći mu je opet bio visoki predstavnik međunarodne zajednice koji je prethodne godine smijenio i zabranio politički rad za 59 visokih fnkcionera SDS-a i PDP-a.

Dodik je pristao, ali Haris Siladžić je odbio. Tako je aprilski paket propao, a Dodik ostao na vlasti sve do danas.

Praktično SNSD i njegov lider Milorad Dodik nikada nisu na vlast došli bez pomoći međunarodne zajednice pa tako ni demokratskim putem.

Svjestan da mu treći put stranci neće pomoći, Dodik, SNSD od političke partije članice socijalističke internacionale, okreće ka desno, sve do otvorene podrške presuđenim ratnim zločincima.

Biljana Plavšić i Milorad Dodik, 2009. godine, nakon što je Plavšićeva odslužila 2/3 kazne za ratni zločin i puštena na slobodu

Svoju poziciju koristi da preuzme kontrolu nad svim institucijama RS jer tu nalazi i svoje biračko tijelo, a posebno kontrolu pravosuđa kako bi raznim tajkunima, “kontraverznim biznismenima”, političkoj eliti i sebi omogućio nesmetanu krađu novca i javnih dobara. Tako nastaje Dodikova mafijaška hobotnica u kojoj “glavnu ulogu” igra ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač.

I sam svjestan da treću šansu neće imati, Lukač se dobro obezbijedio, pa i od samog Dodika, koji očito ne smije da ga smijeni i pored svih propusta koje je MUP RS napravio u istrazi ubistva Banjalučanina Davida Dragičevića.

Lukačeva demonstracija sile koja je počela na katolički Božić 2018. godine, prema roditeljima ubijenog mladića Davida Dragičevića, Davoru i Suzani, pripadnicima grupe “Pravda za Davida”, građanima, kao i nekim poslanicima, nije samo poruka nama običnim smrtnicima, poruka je to svima, uključujući policiju, političare pa i samog Milorada Dodika, ko drži silu u rukama.

Preko Javnog servisa i portaloida Lukač i Dodik optužuju članove grupe “Pravda za Davida” za državni udar, iako znaju da građani takvo djelo ne mogu da počine. Ne može ni Draško Stanivuković kao narodni poslanik, ako nema podršku neke oružane sile, vojske ili policije. Prozivaju se neki građani koji su podržali Davidovi porodicu jer su osuđivani za preprodaju marihuane, dok Dodik dočekuje ratnu zločinku Biljanu Plavšić, a studentski dom na Palama naziva imenom ratnog zločinca Radovana Karadžića.

Impuls