U slučaj “Dragičević” umiješao se, na neočekivan način, Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS).

U Banjaluci je pred Novu godinu održan sastanak predsjednika VSTS-a Milana Tegeltije i Komisije za efikasnost rada tužilaštava (kakve li ironije!) sa članom VSTS-a i glavnim tužiocem Tužilaštva RS Mahmutom Švrakom, na kome je objelodanjena namjera da se slučaj “Dragičević” ustupi Tužilaštvu BiH.

Više zanimljivosti pratilo je ovo susretanje ljudi iz pravosudnog nezavisnog regulatora, koji se, po prirodi posla, redovno susreću po nekoliko puta svakog mjeseca. Jedna od njih, najčešće isticana u medijima, jeste dan ranije javno izrečen i prijedlog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika da se predmet ustupi Tužilaštvu BiH. Koincidencije ovakve vrste ne moraju, ali mogu, imati veze. Meni je više palo u oči to što su članovi VSTS-a došli “na noge” svom kolegi Mahmutu Švraki da bi razgovarali o onome o čemu im je on dosad mogao i morao podnositi detaljne izvještaje na sjednicama VSTS-a.

I pored te neobičnosti ništa me ne bi čudilo da se na tom druženju razgovaralo o proceduralnim i pravnim aspektima istrage nerazjašnjene smrti Davida Dragičevića. Nažalost, izgleda da su najodgovorniji ljudi za “efikasnost rada tužilaštava” raspravljali isključivo o tome kako sakriti neefikasnost, ukloniti predmet iz pravosuđa RS i amnestirati od odgovornosti pojedince koji su od jedne tragične smrti napravili tragičan policijsko-pravosudni i politički slučaj.

Ako se očigledna namjera ostvari i predmet ustupi Tužilaštvu BiH, biće to još jedno loše prikriveno saučesništvo pravosuđa u zataškavanju slučaja. Za one koji su osmislili ovu ideju biće to i pucanj u vlastitu nogu.

Deset godina Vlada RS i predstavnici pravosudnih institucija iz RS žestoko su osporavali član 7. Zakona o Sudu BiH, prema kome državno pravosuđe može preuzimati predmete od entitetskog pravosuđa. Ovakvo ekskluzivno pravo Tužilaštva i Suda BiH smatrano je neustavnim podrivanjem entitetskog pravosuđa. Zašto se odnos prema državnim pravosudnim institucijama i njihovim ovlaštenjima preko noći promijenio u tužilačkom slučaju “Dragičević”? Nema razumnog objašnjenja, osim da se i član 7. i “neustavne državne institucije” Tužilaštvo i Sud BiH priznaju kada to pravosuđu i politici u RS odgovara! Takva vrsta institucionalne i političke nedosljednosti govori o karakteru vlasti i politike i profesionalnoj (ne)zrelosti ljudi koji upravljaju pravosuđem.

Prije desetak godina Okružno tužilaštvo iz Istočnog Sarajeva zatražilo je obrazloženim pismom od Tužilaštva BiH da preuzme predmet iz njihove nadležnosti (slučaj “Ždrale”!), s obrazloženjem da entitetsko pravosuđe nije u stanju da okonča ovaj slučaj, aludirajući na spregu policije s organizovanim kriminalom u RS. Tužilaštvo BiH je ovaj predmet preuzelo, ali niko nije razmatrao probleme zbog kojih Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu nije bilo u stanju da sprovede istragu u ubistvu Mauzera.

Slučaj nerazjašnjene smrti Davida Dragičevića bi bio drugi slučaj ubistva koji pravosuđe u RS nije u stanju da okonča! Za ljude koji upravljaju pravosudnim institucijama, kao i za VSTS, ova dva slučaja bila bi znak za alarm. Postavlja se pitanje da li pravosudni sistem u RS zaista postoji ako nije u stanju da se nosi s klasičnim kriminalom!? Neko bi trebao da odgovori na pitanje zašto tužilaštva u RS nisu u stanju da sprovode istrage u predmetima ubistava? Da li su problemi u saradnji sa policijom, ili tužilaštva nisu u stanju da upravljaju istragama. Ko će u RS da osigura vladavinu prava ako to nisu u stanju policija i pravosuđe?

VSTS je prije odluke o ustupanju slučaja “Dragičević” Tužilaštvu BiH morao da utvrdi da li je problem u upravljačkoj i personalnoj strukturi Okružnog tužilaštva Banjaluka ili su problemi u funkcionisanju u MUP-u RS. Ako je problem u banjalučkom Okružnom tužilaštvu, slučaj je trebalo da preuzme Republičko tužilaštvo. Nije valjda da ni tamo nema ko preuzeti istragu!? Tako bi se slučaj riješio u skladu sa zakonom u okvirima tužilačkog sistema. Ako su problemi u policijskim strukturama, trebalo je utvrditi ima li u (ne)radu policije obilježja krivičnih djela (zloupotreba ovlaštenja) ili su u pitanju nekompetencije ili neki drugi razlozi. Drugačije rečeno, prije odluke o ustupanju predmeta Tužilaštvu BiH, javnost je trebalo da zna zbog čega se predmet ustupa i šta je zakonski osnov za ustupanje. Na kraju, i Tužilaštvo i Sud BiH moraju imati pred sobom činjenice koje će biti pravni osnov za preuzimanje predmeta iz nadležnosti entitetskog pravosuđa.

Budući da VSTS nije razmatrao pravne okolnosti slučaja, očigledno je uplitanje u slučaj “Dragičević” uslijedilo iz nekih drugih razloga. Nije moje da o tome nagađam. I o tome treba da se razgovara u institucijama državne vlasti.

Bez obzira na to da li je plan skovan u dosluhu politike i pravosudnog vrha, radi se o tragičnom neznanju i kratkovidosti, koje će produbiti problem i eskalirati u neželjenom smjeru. Slučaj će uploviti u još mračnije vode, žrtve tragičnog slučaja i dalje će prolaziti pakao neizvjesnosti i različitih oblika viktimizacije, a pravosuđe i politika će se valjati u vlastitom blatu. Izgubiće mnogo i politika i pravosuđe.

Šta bi prebacivanjem predmeta institucijama državnog pravosuđa mogao dobiti Davor Dragičević? Samo satisfakciju da je u slučaj uvukao nezavisnu državnu instituciju (VSTS) i državno pravosuđe i time pokazao da je pravosudni sistem urušen od vrha do dna, a državne institucije pod kontrolom neidentifikovanih centara moći. Nije malo, ali je ništa za pravni epilog nerazjašnjene smrti Davida Dragičevića. Tužilaštvo BiH je institucija u profesionalnom kolapsu, koja zbog nedostatka kompetentne upravljačke strukture nije u stanju da sprovede najjednostavniju istragu i riješi nijedan ozbiljan slučaj organizovanog kriminala. Nije u stanju ni da se nosi s kriminalom u vlastitim redovima. Sve što se vezuje za ovu instituciju su skandali u koje su upetljani tužioci. Šta će Tužilaštvo BiH preuzeti? Ništa! Preuzeće istragu koje nema i zapisnike o uništenim dokazima. S kim će sarađivati? S ljudima koji su, možda, učestvovali u opstrukciji istrage!? Šetanje predmeta po institucijama je oproban mehanizam kupovanja vremena do zastare krivičnog gonjenja.

Razvoj događaja pokazuje da nesrećni Davor Dragičević s neizmjernom ljudskom patnjom tumara bespućem u želji da se razjasni smrt njegovog sina. Nadao se da će mu Anketni odbor Narodne skupštine pomoći da dođe do istine, da bi na kraju shvatio da se radilo o političkom igrokazu, u kome je trebalo izbaciti iz igre opoziciju. Nakon toga povjerovao je da će mu u tome pomoći nezavisni advokatski tim, da bi se kasno uvjerio da tim nije ni nezavisan, a ni njegov (s izuzetkom advokata Ifeta Ferageta!). Sada mu se čini da je dohvatio slamku spasa približavanjem Tužilaštvu BiH. Nažalost, neće mu dugo trebati da se uvjeri da je ponovo upao u istu zamku. Korisni idioti u službi sistema čine sve da ga u tome spriječe i pokažu svoju moć, čak i kada postaje očigledno da to što rade ruši taj isti sistem.

Za utjehu, hrabrost Davidovih roditelja da bez straha dižu glas i istrajavaju na putu istine i pravde pokazuje da čovjek i ljudske vrline još postoje. A njihova nada i naivno vjerovanje da je sistem na njihovoj strani dokaz su da iza njih ne stoji nikakva ozbiljna politika, a pogotovo ne ozbiljna služba.

Bila bi sreća za našu budućnost da su sa Davorom i njegovom grupom sve politike i svaki političar. Hrabrost koja se bori bolja je od slabosti koja traje!

Nezavisne.com