REŽIMSKA ŽURKA NAD UBIJENOM ŽRTVOM

Juče se Banjaluka izdvojila u utrci za laskavu titulu „Evropska prestonica torture“. Koliko god Grozni, Donjeck i ostali kandidati zapinjali, Banjaluka je izgleda za korak ispred svih.

Zašto se ne bunite zbog ubijenog djeteta u svoja četiri zida?

Organizacioni odbor na čelu sa MUP-om Republike Srpske, izveo je akciju vrijednu titule-torturmajstora. Uhapsili su oca Davora i majku Suzanu. Zašto? Kako zašto? Pa zato što su protestovali i insistirali da se pronađe ubica njihovog sina Davida. I to, bezobraznici jedni, ne protestuju oni dan ili dva, nego sedam mjeseci. Kao da je to nešto bitno? Ubiju ti dijete, ne nađu ili neće da pronađu ubice, a ti se nešto buniš?!

Molim ja tebe lijepo! Pa i drugu je djecu ubijao sistem prestonice torture, pa im se roditelji nisu toliko dugo bunili. A ovi Dragičevići zapeli, te ko nam je ubio dijete, te ko nam je ubio dijete?

I umjesto da su mirno u svoja četiri zida postavljali retoričko pitanje, oni javno pitaju naše dobre&prepoštene vlasti, ko im je likividrao sina. Sramota jedna i bezobrazluk!

A u prestonici torture ide to tako, bajo moj. Jer je glavni Baja Dodik trpio oca i majku, dok se jel’ nisu stekli uslovi da ih ne trpi. Trpio ih je u predizborne svrhe, nije talasao, malo je mrsomudio kako će počistiti Trg Krajine i ućutao se kao onaj Kočićev jazavac.

Čišćenje kao obećanje

A onda udario, obećanje ispunio! Sa svojim kornjačama-specijalcima, pod sumnjivim nalozima, prvo hapsi oca, izjutra, mučki, pa okupira Trg, pa poziva pazite sad komunalnu policiju, koja i doslovno čisti isti od memorabilija posvećenih mrtvom djetetu. Ali Baja može to. Narod se ionako na smrt boji i Bajine sjenke, Međunarodna zajednica impotentno izražava zabritnutost, a za to vrijeme specijalci hapse vođe opozicije, hapse narod po slobodnoj volji, vode ljude „na tretman“, pa onda isljeđuju novinare, toplo u krugu specijale.

Svi svjetski mediji izvještavaju iz Evropske prestonice torture o brutalo prekinutim protetsima, o ukidanju ljudskog prava na okupljanje, o suspenziji građanskih sloboda, o profašističkom aktu sile i represije.

Ali, hej zaboli Dodika donji dio leđa. Po uzoru na svog idola Putina, on stvara na kostima mrtvog djeteta Dodiklend, malenu tiranijicu u centru Evrope. Malenu, ali, na žalost, zasnovanu na volji većine onih koji su izašli na izbore, a koji nisu izašli juče na Trg. I ta tiranijaca funkcioniše po tzv. principu „naših“. Neka „naši“ biju „naše“, jer je to „naša“ stvar. To što su „naši“ i mati Suzana i otac Davor, a slušajte, loša sreća pojedinih „naših”.

Nego, može li režim opresivnije od ovoga? Može li gore od privođenja oca i majke ubijenog djeteta, od uništavanja uspomene na mrtvo dijete, od prislinog držanja u kućnom pritvoru maloljenog brata i sestre ubijenog Davida, od nasumičnog pendrekanja i privođenja naroda? Ma, može li gore?

Pa naravno da može!

A sada žurka, žurka

Vidite, valja urediti onaj Trg, počistiti krv sa njega, ukloniti i obrise Davidovog srca, e da bi se na krvi prolivenoj napravila jedna velika žurka. Da, dobro ste pročitali-žurka. I to ne bilo kakva, nego novogodišnja. Pa da se pijani svijet valja preko onog srca, da prosipa piće, urinira i pljuje. Jer smo to zaslužili, da pijani narod pljuje po sjećanju na ubijenog Davida. A na žurci, barem vokalno treba narod zabavljati Haris Džinović, Željko Samardžić i Željko Joksimović. Tako barem piše na oficijelnoj stranici Grada Banja Luka.

Nego, hajde da budemo grad kulture. Jeste, nije primamljivo kao grad torture, ali hajde da pokušamo. Hajde da apelujemo na svijest i savjest ove gospode pjevača, da ih zamolimo da ne nastupe na Trgu. Da ne blate onu krv i uspomene.

Fin je to svijet, sasvim sigurno će poslušati. Znam, jača je materijalna podrška onih koji bi da od Banjaluke naprave prestonicu torture, ali hajmo fino zamoliti jednog Harisa i dva Željka, da se odreknu svojih premija i pjesama zbog ubijenog djeteta, njegove prošlosti i naše budućnosti.

Jer mi, ljudi i građani Banjaluke svejedno nećemo biti na trgu za Novu godinu. Ako neko bude, ako se bude veselio, ne nisu to niti ljudi, niti građani. Tek pokoji turista i resto botova Milorada Dodika, koji zapravo slave sklanjanje porodice Dragičević sa Trga. To su vam isti oni koji na ovim i svakim drugim izborima potpišu peticiju za Banjaluku-tortur-grad.

Sinoć prolazim pored kordona policije. Gledam. Žena prilazi tako naoružanim specijalcima, klekne na koljena i počne da se moli. Znam, ne moli se ni za ubijenog Davida, niti za Davora niti za Suzanu, za njih se SVI molimo i oni, dok je svijeta i vijeka NIKADA neće biti sami. Ne, žena se moli za duše ovih specijalaca, za njihove roditelje i njihovu djecu. Moli se da Svevišnji odagna sramotu od njih.

E, tako će biti i sa svima nama, koji se zateknemo za Novu godinu u Banjaluci. Pitaće nas istorija i potomstvo, jesmo li stvarno bili toliko bolesni, pa se veselili na mjestu pomena mrtvom djetetu ili smo se kako i dolikuje ljudima sklonili od neljudi.

I neizlazak je vid protesta. I odbijanje učestvovanja u masovnom skupu kvazi veselja je vid protesta. I poštovanje sebe je vid protesta. I želja da grad torture bude grad kulture je vid protesta. A ako nam je iko pokazao kako se gradi kultura, kako se nenasiljem bori protiv atrofiranog sistema, to su Davor i Suzana, ljudi čija će borba ući u udžbenike, sasvim sigurno.

Nego, gdje si ti bio za Božić i Novu godinu te 2018.?

Pazi šta ćeš reći svojoj djeci.