Gledam Davidov trg pod snijegom i zimom koja je okovala grad.

Zima oko nas nije ni blizu one zime koju osjećamo u srcu. Jeza, užas, strah, bol, tuga. To nas je okovalo zadnjih 9 mjeseci. Živjeli smo u svom balonu od sapunice, trčali za poslom , svakodnevnim problemima, kako platiti račune, kako se prehraniti, kako djecu odškolovati i sve ostalo je prolazilo pored nas neosjetno.

A onda se desio taj strašni zločin nad nevinim djetetom u našem gradu i vrijeme je stalo. Tog dana nas je okovala najstrašnija zima. Ovaj minus sada je ništa naspram zebnje koju osjećamo mjesecima. Neko nam ubija djecu. Samo mi to odzvanja u ušima zadnjih mjeseci. Zašto onda trčati , raditi, brinuti se o bilo čemu drugom, jer valjda je život naše djece ono što svakom čovjeku treba da predstavlja prioritet.

Nema te zime koja može da natjera časnog čovjeka i roditelja da poklekne u namjeri da se bori za svoje dijete. Svašta smo prošli, drugovi moji, u ovih 9 mjeseci. Prvo su nas ignorisali i institucije i mediji i ljudi oko nas. Onda su počeli da nas napadaju, da pljuju po nama, vrijeđaju , izmišljaju najgnusnije laži koje su preko svojih medija i svojih plaćenika plasirali svakodnevno u neograničenim količinama.

Ali je ipak istina isplivavala na površinu i pored njihovih spletkarenja . Svijet je čuo za Davida, za njegovog hrabrog oca i njegovu hrabru majku, za ljude koji su stali uz njih i rekli da neće odustati od njih ,jer to duguju svojoj djeci. Strani mediji, strani diplomati, dali su značaj ovoj borbi i shvatili su vrlo jasno, i pored medijskog mraka, da se ovdje ne ruši ništa, već da običan narod gradi demokratiju, gradi sigurnu budućnost za svoju djecu, da ovi ponosni građani koji stojički podnose sve napade, uvrede, prijatnje, žele ništa drugo do samo život dostojan čovjeka. 264 dana.

264 dana ovi ljudi sa trga poručuju “Djecu vam nećemo oprostiti”, “Želimo državu u kojoj će zakon biti jednak za sve ljude”,”Tražimo samo da se ubice pohapse i kazne najstrožijim kaznama, koje bi bile opomena za vijek vijekova svim ostalim monstrumima” i na kraju “Ko je ubio Davida?

Zašto šutite?

Koga krijete?

Ja sam David, dođi i ubij mene!”

To su bile riječi sa početka priče, kada su Davidovi drugari izašli na trg i ukazali nama roditeljima da ne smijemo da šutimo i da je svako od njih mogao biti na Davidovom mjestu. Nažalost, tada smo po prvi put čuli i Davida, njegove riječi kojima nam je za života poručivao da otvorimo oči i sagledamo jasno svijet oko sebe.

Kasno za Davida i taj teret ćemo nositi sa sobom dok živimo. Ali on nam je svaki dan poručivao da nije kasno za ostalu djecu, da se probudimo iz zimskog sna koji traje decenijama, da dignemo ruke za svoju djecu i da zaustavimo zlo koje se kao metastaza širi svuda oko nas.

David je postao simbol svega dobrog u nama, Davor i Suzana su postali simboli roditeljske ljubavi, a mi svi skupa s njima smo dokaz da solidarnost, plemenitost, ljubav i prijateljstvo nisu izumrle vrijednosti u ovom društvu.

I zato IDEMO DO KRAJA, za našu djecu i našeg Đakca!

Pravda za Davida!

Daniela Daca Ratešić-Došen