IZ PRIRUČNIKA ZA TIRANE I DIKTATORE

Prošlo je skoro 2 400 godina od smrti velikog Artistotela, ali stiče se utisak se ljudi, države i načini uređenja društva  nisu mnogo promijenile, i da su obrasci ponašanja vlastodržaca ostali isti. U Petom poglavu kapitalnog djela Politika, Aristotel objašnjava kako tirani vladaju i koje metode koriste kako bi pokorili građane.

Tirani se okružuju laskavcima, lošim ljudima i kukavicama, nikada ne vjeruju svojim podanicima, poznate osobe tjera da mu daju podršku, te angažuje veliki broj špijuna kako bi znao šta se događa, te sprečavao ljude da slobodno i otvoreno govore. Tiranin stvara nepovjerenje emeđu ljudima, jer ne postoji opasnost od svrgavanja dok ljude ne počnu jednu drugima da vjeruju i druže se. Tiranin ponižava svoje podanike, oduzima im moć i želi da njegovi podanici budu nesposobni za bilo kakvu akciju. Iako je pisana prije skoro 2 400 godina, Politika i poglavlje – kako očuvati tiraniju, i danas je aktuelno i zanimljivo za pročitati, jer će mnogi prepoznati aktuelna dešavanja u našem društvu.

  Aristotel – Kako očuvati tiraniju

Tiranin bi trebao ukloniti ljude koji u društvu kotiraju previsoko; mora likvidirati ljude od duha; mora zabraniti druženje, klubove, obrazovanje i slično; mora biti na oprezu protiv svega što može inspirirati ili ohrabriti njegove podanike; mora zabraniti književne susrete i druge sastanke za diskusiju; mora na svaki način spriječiti da se ljudi međusobno upoznaju.

Dalje, on mora primorati sve poznatije osobe u zemlji da se pojave u javnosti, podrže tiranina i žive blizu njega; tako će znati šta oni rade: ako su mu stalno na oku, naučiće da budu skromni i ponizni.

Tiranin bi također trebao nastojati znati šta svaki od njegovih podanika kaže ili radi, i trebao bi zapošljavati špijune, poput „ženskih detektiva iz Syracuse“, i doušnike kakve je Hiero imao na bilo kojem mjestu za odmor ili sastanke. Jer strah od doušnika sprečava ljude da govore, a ako to ipak rade – lakše ih je otkriti.

Još jedna umjetnost tiranina je da među građanima sije svađu; prijatelji bi trebali mrziti prijatelje, a bogati i ugledni zazirati jedni od drugih. Mora otežati život narodu, koji mora raditi naporno na poslu, i tako spriječiti zavjere. Egipatske piramide su primjer ove politike. Mukotrpan rad okupira ljude i drži podalje od politike.

Još jedna praksa tiranina je da množi poreze, kao Dionysisije sa Syracuse, koji je u roku od pet godina potpuno osiromašio njegove podanike i doveo u trezor cijelu njihovu imovinu.

Tiranin takođe voli izazivati ratove da bi njegovi podanici mogli imati nešto da rade i da uvijek trebaju vođu.

Pravi tiranin nikad ne vjeruju svojim podanicima – jer zna vrlo dobro da ga oni žele zbaciti i utamničiti.

Tiranin daje moć ženama svojih neprijatelja – u nadi da će one obavijestiti vlast protiv svojih muževa.Tiranin daje licencu robovima kako bi mogli prijaviti svoje gospodare. Smatra se da robovi i žene nikad ne ustaju protiv tirana; oni su najčešće prijateljski nastrojeni prema velikim tiranima, ali i velikim demokratijama, jer pod njima se dobro provode.

Svi tirani vole slatkorječive laskavce i uvijek ih okupljaju oko sebe. Tirani su uvijek okruženi lošim ljudima, jer vole da im se laska. Nijedan čovjek koji ima imalo duha Frimana u sebi – neće se spustiti toliko nisko da laska drugima – dobri ljudi vole druge dobre ljude – ali im u svakom slučaju ne laskaju.Štaviše, loši ljudi su korisni za loše ciljeve; „klin se klinom izbija“ – kako poslovica kaže.

Karakteristično je da tiranin ne voli ljude koji imaju imalo dostojanstva ili nezavisnosti – tiranin želi biti sam u svojoj slavi! Svako ko tvrdi da ima dostojanstvo ili izjavljuje svoju nezavisnost – ima svoje pravo na to, ali tiranin ga mrzi kao takmaca i neprijatelja svoje moći i nezavisnosti.

Još jedna karakteristika tiranina je ta što voli strance više od svojih građana, i živi s njima i poziva ih za svoj stol; stranci su mu neprijatelji svakako – ali obožava one koji ne ulaze u rivalstvo s njim.

To su osnovna obilježja tiranina i umjetnosti kojom on održava svoju moć. Ne postoji preveliko zlo za njega – postoje samo sredstva i potezi kojima se moć održava. Neka od njih jača ili slabija – on ne vidi jesu li dobra ili zla. Sve što smo rekli može biti sumirano pod tri grupe, što odgovara trima ciljevima tiranina. Te tri grupe su:

(1) poniženje njegovih podanika; on zna da se zli ljudi neće nikada urotiti protiv nikoga

(2) stvaranje nepovjerenja među njima; za tiranina ne postoji opasnost sve dok ljudi ne počnu vjerovati jedni drugima; to je razlog zašto tirani uvijek progone dobre ljude; oni su pod idejom da je njihova moć ugrožena od dobrih ljudi, ne samo zato što oni ne bi nikad pristali da žive po despotom, nego i zato što su odani i vjerni jedni drugima, a ne vladarima, i nikad ne prijavljuju jedni druge vladarima; dobri ljudi su neprijateljski nastrojeni prema tiranima

(3) tiranin želi da njegovi podanici budu nesposobni za akciju, jer niko ne pokušava ono što je nemoguće; oni neće pokušati zbaciti tiraniju – jedino ako su nemoćni

Pod ovim trima grupama, cijela politika tiranina može biti sumirana, i prema jednoj ili drugoj, sve njegove ideje se mogu sažeti:

(1) on sasije nepovjerenje među svojim podanicima

(2) on oduzima moć svojim podanicima

(3) on ih rado ponižava (u svakom pogledu)

To nam onda ukazuje na dva metoda po kojim se tirani održavaju; jedan ili drugi; a tu je i treći koji će imati skoro suprotan princip akcije. Priroda ovog poslednjeg metoda se može dobiti iz usporedbe sa uzrocima koji uništavaju kraljevinu: najbolji način da se uništi kraljeva snaga, je da se kralja primakne tiraniji – tako da je spasenje tiranije najprije u tome da se tiranija prikaže više kao vladavina kralja.

Ali jedna stvar u kojoj tiranin mora biti pažljiv; mora imati dovoljno snage da vlada nad svojim podanicima, sviđalo im se to ili ne, jer ako jednom odustane od toga, on se odrekao svoje tiranije.  Međutim, iako se moć mora zadržati kao temelj, u svim ostalim, tiranin bi trebao đelovati ili se pojaviti u karakteru kralja. Na prvom mjestu, on bi se trebao pretvarati da se brine o javnim prihodima, a ne trošiti novac na izradu poklona na koji se obični ljudi uzbuđaju kad vide svoju tešku zaradu koja je oteta od njih i obasijena na kurtizane, strance i umjetnike. On bi trebao dati račun onoga što on prima i od onoga što troši (praksu koju je usvojio neki Tirani); onda će on izgledati kao upravnik javnosti, a ne tiranin; niti treba da se boji da će, dok je on gospodar, ikada biti u potrebi za novcem.

Takva politika je uvijek mnogo povoljnija za tiranina, nego da čuva svoje imanje u riznici, jer će garnizon koji čuva riznicu – kad tad – napadati i preoteti njegovu riznicu i moć; a tiranin, kada je odsutan od kuće, ima više razloga da se plaši čuvara njegovog blaga od građana. Na drugom mjestu, tiranin bi trebao skupljati poreze i zahtijevati javne usluge samo za državne svrhe, i da bi mogao formirati fond u slučaju rata, i generalno bi trebao biti čuvar i rizničar, kao da te stvari pripadaju, ne njemu, već javnosti. On bi se trebao pojaviti, ne grub, ali dostojanstven, i kada ga muškarci upoznaju oni bi trebali gledati na njega sa poštovanjem, a ne strahom. Teško će ga neko poštivati ako on sam ne inspirira poštovanje, i zbog toga koju god vrline da zanemaruje, morao bi barem da održi karakter velikog vojnika, i da stvori utisak da je on jedan od njih…

Nebojša Vukanović