
Simbol borbe protiv mafijaškog režima…
David Dragičević rođen je u Banjoj Luci početkom veljače 1997. godine. Bio je sin Suzane Radanović i Davora Dragičevića, razvedenih roditelja koji su nakon prekida braka ostali u kontaktu zbog sina.
Odrastao je u stabilnoj i emocionalno povezanoj obitelji. Njegovi najbliži opisivali su ga kao izuzetno osjećajnog mladića, punog empatije prema drugima s izraženim smislom za humor i kreativnost. Već kao dijete, pokazivao je znatiželju i izraženu volju da razumije svijet oko sebe.
Bio je inteligentan, emotivan i nadasve povučen. Njegovi interesi obuhvaćali su širok spektar aktivnosti od sporta i glazbe do informatike i filozofije. Znao je iznenaditi okolinu ozbiljnim razmišljanjima o životu, društvu i međuljudskim odnosima.
David je osnovnu školu završio u Banjoj Luci gdje se isticao kao znatiželjno i načitano dijete. Bio je među učenicima koji su učitelje često iznenađivali dubinom svojih razmišljanja i pitanjima, koja su pokazivala da razmišlja daleko šire od svojih godina. Nakon osnovne škole upisao je elektrotehničku školu Nikola Tesla u Banjoj Luci gdje je dodatno razvio interes prema računalima, programiranju i digitalnim tehnologijama.
Nakon srednje škole kraće je vrijeme studirao ali se nije dugoročno zadržao na fakultetu. Ipak njegovi interesi nisu jenjavali, nastavio je samostalno učiti, istraživati i baviti se informatikom u slobodno vrijeme. Bio je vrlo vješt s računalima, često pomagao prijateljima u tehničkim stvarima a povremeno je i izrađivao glazbu elektroničkog žanra što mu je bila još jedna strast.
Prijatelji su ga doživljavali kao duhovitog i lojalnog sugovornika, spremnog da sasluša i pomogne kad god je trebalo. Nije bio konfliktan niti sklon fizičkim sukobima, radije bi se povukao iz neugodne situacije nego da posegne za agresijom. Njegovo ponašanje kako u društvu tako i u obitelji bilo je obilježeno poštovanjem, tolerantnošću i velikom emocionalnom inteligencijom.
Unatoč tomu što nije uvijek slijedio klasične životne putanje, poput završetka fakulteta ili zaposlenja u državnoj službi, David je bio prepoznat kao netkod ko živi autentično u skladu sa sobom i svojim vrijednostima. Bio je mladić s principima, često je izražavao kritiku prema nepravdi i korupciji, iako nikada nije bio politički aktivan u formalnom smislu.
U nedjelju 18. ožujka 2018. godine David Dragičević je posljednji put vidjen živ. David Dragičević nestao je u noći sa 17. na 18. mart 2018. godine u Banja Luci.
Njegovo beživotno tijelo pronađeno je 24. marta na ušću rijeke Crkvene u Vrbas. Tog dana je izašao iz obiteljske kuće, navodno kako bi se susreo s prijateljima i proveo večer u centru Banje Luke.
Prema riječima onih koji su ga tada vidjeli, bio je dobro raspoložen, nije pokazivao znakove uznemirenosti, niti bilo kakve sumnjive namjere. Tijekom večeri vidjen je u nekoliko ugostiteljskih objekata, među kojima je bio i jedan popularni kafić u kojem se okuplja mlađa populacija. Tamo je navodno imao i manji verbalni sukob ali ništa što bi, prema prisutnima, ukazivalo na ozbiljnu prijetnju po njegov život.
Potom je, prema neslužbenim informacijama, navodno posjetio još jednu kuću u naselju Lauš, no okolnosti tog boravka nikada nisu do kraja razjašnjene. Tijekom noći njegov mobitel prestaje slati signal a David se više ne javlja obitelji ni prijateljima. Sljedećeg jutra, kada se nije pojavio kod kuće, njegova obitelj počinje panično tragati za njim.
S obzirom na to da je redovito komunicirao s roditeljima, njegovo odsustvo i tišina odmah su izazvali zabrinutost. Otac Davor prijavljuje nestanak policiji i poziva javnost da pomogne u potrazi. Tako započinje šestodnevna potraga, koja će u idućim danima prerasti u jedan od najkontroverznijih i najmedijski eksponiranijih slučajeva u novijoj povijesti Republike Srpske.
Dana 24. žujka 2018. godine, točno šest dana nakon Davidovog nestanka u posljepodnevnim satima, mještanin koji je šetao uz koritor rijeke Crkvene uočio je beživotno tijelo.
Tijelo nestalog Davida Dragičevića pronađeno je na ušću riječice Crkvene u Vrbas. Da vodom pluta beživotno tijelo uočili su građani, nakon čega je na tjeren izašla i policija i potvrdila navode prijave. Obdukcija tijela bit će obavljena sutra kada bi trebao biti poznat i uzrok smrti.
Potraga za nestalim mladićem trajala je od 18. marta kada su njegovi roditelji, sumjajući na najgore, nestanak prijavili policiji. Kako policijska potraga nije davala rezultata, roditelji i prijatelji organizovali su potragu ali bezuspješno.
Nije pomogla ni nagrada od 100.000 maraka koju su roditelji ponudili za informaciju o sinu. David Dragićević posljednji put je vidjen u nedelju ujutru oko 3.30 minuta prilikom izlazka iz noćnog kluba Fabrika gdje je navodno učestvovao u tuči. Nakon toga mu se gubi svaki trag.
Tijelo je bilo zaglavljeno među kamenjem i granjem u donjem toku rijeke u blizini tvrđave Kastel u centru banje Luke. Odmah je pozvana policija a prostor je ograđen i osiguran za potrebe očevida. Tijelo je u vrlo kratkom roku identificirano kao David Dragićević.
Službene vlasti, uključujući policiju i tužiteljstvo, odmah su pokrenule istragu a javnosti su se obratili istoga dana. Na izvanrednoj konferenciji za medije, policijski dužnostnici iznijeli su niz tvrdnji, koje će u danima i mjesecima koji slijede izazvati lavinu reakcija i nepovjerenja. Prema njihovim navodima, David je navodno samovoljno otišao iz kuće, tijekom večeri bio u sukobu s više osoba, provalio u jednu kuću na Laušu iz koje je navodno ukrao određene predmete a potom u stanju alkoholiziranosti i pod utjecajem narkotika, pao u rijeku gdje se utopio.
Službeni uzrok smrti prema policijskom tumačenju bio je utapanje.
Iako su naglasili kako nema tragova nasilja koji bi upučivali na kazneno dijelo, fotografije i informacije koje su uskoro procurile u javnost bacile su sjenu sumnje na čitavu službenu verziju. Davidovo tijelo bilo je prekriveno ozljedama a njegovi roditelji, posebno otac Davor, odbili su prihvatiti službeni narativ tvrdeći da je njihovo dijete oteto, zlostavljano i na kraju ubijeno.
Upravo taj trenutak, razlika između službene verzije i sumnji koje iznose obitelj i dio javnosti, postaje ključna točka koja će pokrenuti masovni pokret i potaknuti tisuće ljudi da se zapitaju što se uistinu dogodilo. Nakon pronalaska tijela, istoga dana je obavljena obdukcija na Zavodu za sudsku medicinu. Prema službenim nalazima, David je imao višestruke ozljede, posjekotine, hematome, nagnječenja i oguljotine.
Prilikom pregleda mrtvog tijela, postojale su dvije vrste povreda. Povrede manifestovane kao udarci, ono što mi kažemo hematomi, krvnih podljeva, lociranih u predijelu čela obostrano u predijelu jagodnice, onda u predijelu šake, kuka, natkoljenice, koljena itd. Znači, bilo je više povreda tih hematoma, krvnih vodljeva.
Te su povrede po svojoj prirodi mehaničke, to naravno, nastale su djelovanjem izvjesne tupe mehaničke sile. Takve povrede mogle su nastati u sukobljavanju s nekim, odnosno u nekom fizičkom sukobu sa jednom ili više osoba. Normalno, te povrede su po svojim karakteristikama zaživotne.
One su nastale dok je osoba bila živa, nisu nastale posle smrti jer to zapravo i ne nastaje posle smrti. To su sve zaživotne povrede. Normalno, te povrede nisu smrtonosne, da se razumijemo.
Ali nijedna od njih, prema riječima vještaka, nije bila smrtonosna. Uzrok smrti službeno je okarakteriziran kao utapanje a prisutnost alkohola i narkotika potvrđena je toksikološkom analizom. Međutim, ono što je dodatno uznemirilo javnost, bila je konferencija za medije održana samo nekoliko dana nakon obdukcije.
Visoki dužnostnici Mupa Republike Srpske, predvođeni Darkom Ilićem, iznijeli su rekonstrukciju događaja, prema kojoj je David najprije imao sukob ispred jednog ugostiteljskog objekta, zatim se udalio prema naselju Lauš, gdje je navodno provalio u kuću obitelji Rađen i ukrao određene predmete, uključujući USB, mobitel i novac. Nakon toga, navodno je krenuo prema rijeci Crkvenoj, gdje je, prema njihovim tvrdnjama, nespretno pao i udario se a zatim pao u vodu i utopio se. Istaknuto je kako nema indicija koje bi upućivale na kazneno dijelo.
Davidov otac, Davor Dragičević, nije prihvatio tu verziju. Naprotiv, javno je optužio policiju za prikrivanje istine i tvrdio da su svi detalji o navodnoj provali izmišljeni kako bi se stvorila slika da je njegov sin bio problematičan.
Također je ukazivao na brojne nelogičnosti u vezi s ozljedama, tvrdio je da su previše brojčane i previše ozbiljne da bi bile posljedica običnog pada. Uslijed sve većeg pritiska javnosti, dodatnu obdukciju, zatražila je obitelj Dragičević, angažiravši nezavisnog stručnjaka iz inozemstva, njegovi nalazi, iako uvelike podudarni s prvim nalazima u pogledu ozljeda, otvorili su nova pitanja jer nisu decidirano potvrdili da se radi o klasičnom utapanju bez vanjskog utjecaja. Time je slučaj ušao u novu fazu, fazu nepovjerenja, kontradiktornih izjava, sumnji u službene institucije i sve većeg broja ljudi koji su stali na stranu obitelji i otvoreno tvrdili David nije umro slučajno, David je ubijen.
Nakon konferencije MUPA, Davor Dragičević nije se povukao. Naprotiv, dan za danom iz dana u dan, stajao je na Trgu Krajine u Banjoj Luci noseći sliku svog sina, optužujući sustav za prikrivanje ubojstva. Tvrdo je stajao pred zgradom institucija, uvjeren da i za svega stoji dobro organizirana mreža ljudi iz policije, tužiteljstva, pa čak i politike.
U vrlo kratkom vremenu formiran je građanski pokret pod nazivom Pravda za Davida. Bio je to, kako su mnogi opisivali, jedinstveni fenomen u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine. Deseci, pa stotine a potom i tisuće građana okupljali su se na Trgu Krajine u tišini s upaljenim svijećama i transparentima, tražeći istinu.
Trg je s vremenom postao simbol otpora, otpora protiv šutnje, odpora protiv straha i otpora protiv onoga što su mnogi percipirali kao državni zločin. Davor nije bio sam, uz njega su stajali i drugi roditelji građani, studenti, umirovljenici, radnici, ljudi svih dobnih skupina i profila. Svi su dijelili isti osjećaj da sustav ne štiti građane, već sam sebe.
Svaku večer, u točno 20 sati, okupljanje je započinjalo istim riječima, Pravda za Davida. Postalo je to više od parole, postalo je krik, vapaj i simbol borbe. Društvene mreže dodatno su potpirile sve, Facebook stranica Pravda za Davida u vrlo kratkom roku okupila je desetke tisuća pratitelja iz zemlje, regije pa čak i dijaspore.
Ljudi su masovno dijelili informacije, komentirali, izražavali podršku, slali poruke obitelji i širili poruku da istina ne smije ostati skrivena. A s druge strane, vlasti su sve promatrale s oprezom. Prvotno su nastojali ignorirati okupljanja, zatim su ih pokušali predstaviti kao politički motivirane a naposljedku su krenuli s pokušajima da zabrane ili ograniče okupljanja što je samo dodatno rasplamsalo revolt među građanima.
Kako su mjeseci prolazili, Davor Dragičević nije posustajao. Svakoga dana bio je na Trgu Krajine, čak i kada je padala kiša, kada je snijeg prekrivao Trg, kada su se okupljanja pretvarala u mukotrpnu šutnju. No njegova upornost nije ostala bez posljedica.
Vrlo brzo je postalo jasno da je pokrenuo nešto mnogo veće od osobne borbe za istinu. Počele su stizati prijetnje. Davor je javno govorio da mu se prijeti smrću, da se nadzire svaki njegov korak, da mu policija konstantno šalje poruke upozorenja.
Tvrdio je da ga prisluškuju, da mu dolaze ljudi koji mu, kako je sam rekao, šapatom govore da se povuče. Neki članovi pokreta također su prijavljivali da ih se poziva na informativne razgovore, da im se šalju inspekcije na posao, da im djeca u školama trpe zbog roditeljskog angažmana. U medijima su se počeli pojavljivati pokušaji diskreditacije, objavljivali su se informacije o Davorovoj prošlosti, sugeriralo se da ima psihičkih problema, čak su išli toliko daleko da su pokušali prikazati pokret kao nešto opasno po državu ali unatoč svemu, Davor je nastavio.
Svaki govor koji bi održao pred okupljenim ljudima završavao je pozivom da ne posustanu, da ostanu dostojanstveni, mirni ali uporni. Govorio je, neću vam oprostiti, nikada vam neću oprostiti. Pravda za Davida.
U tom periodu, Davor je postao simbol otpora protiv represije. Njegovo lice, podočnjaci od neprospavanih noći, umorne oči ali i pogled pun odlučnosti, postali su prepoznatljivi širom regije. U očima mnogih, on je postao čovjek koji je digao glas kada je cijelo društvo šutjelo.
Krajem prosinca 2018. godine, nakon više od devet mjeseci svakodnevnih okupljanja na Trgu Krajine, situacija je eskalirala. Vlasti su odlučile prekinuti okupljanja pokreta Pravda za Davida i to silom.
25. prosinca, dok je većina ljudi slavila Božić, policija je brutalno intervenirala. Toga dana uhičeni su Davor Dragičević, Suzana Radanović, bivši zastupnik Adam Šukalo i još nekoliko članova pokreta.
Snimke uhićenja obišle su cijelu regiju, policajci u opremi za razbijanje demonstracija vukli su Davora. Obarali ga na tlo a okupljeni ljudi su pokušavali spriječiti intervenciju. Na ulicama su se mogle čuti psovke povici i plač.
Suze Suzane Radanović, koja je molila da joj puste bivšeg supruga, bile su posebno potresne. Vlasti su tvrdile da su okupljanja postala nezakonita jer se nisu najavljivala i da je postojala opasnost od narušavanja javnog reda i mira. No, mnogi su to vidjeli kao jasnu poruku da država više neće tolerirati pokret koji im iz dana u dan narušava ugled i otvara pitanja na koja nema odgovora.
Nakon uhičenja, trg Krajine je očišćen. Građanima je bilo zabranjeno okupljanje a Davor Dragičević čim je pušten iz pritvora, nestao je. Pokret je bio prekinut na silu ali sjećanje na ono što se događalo nije izbrisano.
Davor se nekoliko dana kasnije oglasio iz inozemstva gdje je izjavio da je pobjegao jer se boji za vlastiti život. Ono što se dogodilo na trgu Krajine te zime, ostalo je zabilježeno kao jedna od najtežih i najkontroverznijih policijskih akcija protiv mirnih građanskih prosvjeda u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine. Nakon što je Davor Dragičević napustio Bosnu i Hercegovinu, borba za istinu i pravdu nije prestala, samo se preselila izvan granica zemlje.
Davor se javljao putem društvenih mreža, obraćao se medijima, davao intervjue iz Austrije i iznosio teške optužbe na račun vlasti Republike Srpske, govoreći da mu je život ugrožen i da bi ga da je ostao, eliminirali poput njegovog sina. Unatoč svim prosvjedima, pritisku javnosti i brojnim apelima domaće i međunarodne zajednice, službena istraga nije dala odgovore koje su tražili ni obitelj, ni građani.
U travnju 2020. godine tužiteljstvo Bosne i Hercegovine preuzelo je slučaj od okružnog javnog tužiteljstva u Banjoj Luci. Obitelj je polagala nadu da će viša razina vlasti donijeti objektivniji pristup no ni to nije donijelo konkretne rezultate. Godine su prolazile.
U lipnju 2021. godine donesena je odluka o obustavi istrage zbog nedostatka dokaza. Rečeno je da se ne može nedvojbeno utvrditi da je smrt Davida Dragičevića nastupila kao posljedica kaznenog dijela.
Ta je odluka izazvala novi val ogorčenja ali i osjećaj rezignacije među građanima. Suzana Radanović nastavila je živjeti u Banjoj Luci, povremeno govoreći za medije i ponavljajući istu rečenicu, da nikada neće odustati od traženja istine. Davor je ostao u inozemstvu gdje se i danas nalazi, u nadi da će jednog dana uspjeti dočekati pravdu za sina.
Smrt Davida Dragičevića postala je simbol borbe protiv nepravde i zlouporabe moći. Iako institucije nisu dale odgovore, građani nisu zaboravili. A pitanje što se uistinu dogodilo te kobne noći i dalje visi u zraku bolno i bez odgovora. Službena verzija događaja koju su iznijele institucije Republike Srpske a kasnije i tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, temeljila se na nalazima više vještaka, obdukciji i iskazima svjedoka. Prema toj verziji, David Dragičević kobne je noći u vidno alkoholiziranom stanju, napustio društvo s kojim je bio, te samovoljno krenuo kroz grad zadržavajući se kod pojedinih kuća, što je zabilježeno kamerama.
Ušao je navodno i u jednu kuću iz koje su nedugo nakon toga nestale određene tehničke stvari što je policija povezala s krađom. Između ostalog pronađene su i dvije lične karte, jedna naša domaća, druga austrijska, još neke papire, članske karte u nekim klubovima, teretaniji i tako dalje. I ovo o čemu je načelnik Ilić govorio, novac u iznosu od 180 km, nekakvi ključevi koji nisu njegovi ali izgleda da potiču iz tog događaja.
Zaključak je bio da se David, pokušavajući izbjeći potragu policije ili jednostavno bježeći kroz noć, spotaknuo i pao u korito rijeke Crkvene, gdje se uslijed alkoholiziranosti i hipotermije utopio. Vještak sudske medicine naveo je da su ozljede konzistentne s padom niz niz brdicu i udarcima o kamenje i beton u koritu rijeke. Institucije su tvrdile da nema dokaza koji bi ukazivali na kazneno djelo niti na prisustvo trećih osoba u trenutku smrti.
Policija je, prema službenim izjavama, više puta vršila rekonstrukcije kretanja, ispitivala svjedoke, prikupljala snimke i uspoređivala nalaze. Istražitelji su navodili da je riječ o tragičnom ali samostalno izazvanom događaju bez utemeljenih sumnji na nasilnu smrt. Davor Dragičević nikada nije prihvatio službenu verziju događaja.
Njegova bol i instinkt roditelja navodili su ga da istražuje svaki detalj sam, često dolazeći do zaključaka koji su bili u potpunom raskoraku s onima koje su iznijele vlasti. On je od prvog trenutka tvrdio da je njegov sin otet brutalno pretučen a zatim likvidiran, te da je tijelo naknadno položeno u rijeku kako bi se prikrila prava pozadina zločina. Davor je tvrdio da postoje nelogičnosti u izvješćima vještaka, pogotovo u vremenskim okvirima smrti i pronađenog tijela, kao i u dinamici povreda koje je imao njegov sin.
Posebno je isticao da je David bio u stabilnom psihofizičkom stanju, da nije imao nikakve devijantne sklonosti i da nije bilo razloga zbog kojih bi pobjegao, skrivao se ili počinio nešto protivno vlastitom karakteru. Njegove tvrdnje dodatno su se osnažile nakon što je sam obavio razgovore sa svjedocima, objavljivao dokaze na društvenim mrežama, prikupljao izjave i ukazivao na propuste u istrazi. Iz njegovih riječi uvijek je izlazila ista poruka.
Znam da su mi ubili sina i da je to zataškano od najviših instanci vlasti. Davor je institucije doživljavao ne kao saveznike, nego kao prepreku u potrazi za istinom. Njegovo nepovjerenje dodatno je raslo nakon što su mnogi dokumenti nestajali, svjedoci mijenjali iskaze a određeni službenici unaprijeđivani umjesto da budu ispitani.
Za njega borba više nije bila samo borba oca za sina, postala je simbol borbe protiv cijelog sustava koji je, prema njegovim riječima, radio sve da istina nikada ne ispliva na površinu.
DEPONIJA TV