TRG ŽRTAVA `KLIMATSKIH` PROMJENA
Prave žrtve “klimatskih promjena” samo mi sami…
Globalno zatopljenje koje smo nekad nazivali ljeto je sigurno jedna od aktualnijih i zanimljivijih tema u sezoni kiselih krastavaca. Jer Hrvatska gori! Meteoalarm sirene vrište u panici, što zbog nezapamćenih vrućina, što zbog nezapamćenih grmljavinskih nevremena!
Mada, mislim da bi ti medijski strašitelji trebali svratiti na jedan pregled kod doktora za pamćenje kad su uspjeli tako brzo zaboraviti da su i prošle godine bile sve te iste nezapamćene vremenske nepogode. Istina je da je vidljivo da se nešto događa sa vremenom, snijega gotovo da i nema više a doima se da nas češće nego prije šibaju oluje, poplave i potresi. Ali prije svega nas maltretiraju tendenciozni medijski naslovi o tome. Crvene se prognostičke karte. Divljaju UV-faktori. Propaganda straha i crnila se slijeva s televizijskih ekrana.
Loša posljedica toga je to što mnogi nekritički prihvaćaju tako servirane informacije i preuzimaju donedavno potpuno nepoznat vokabular klimatskopromjenaškog metajezika do razine apsurdnosti. To me podsjetilo na vrhunski osvrt g. Raspudića u kojem se zgraža na konstrukcije klimatskopromjenaša o 900 preminulih u RH u zadnjih 40 godina zbog klimatskih promjena, pri čemu se ne zna ni kako ni kada ni gdje su umrli tih 900 nesretnika ni na koje klimatske promjene misle, pa sam osjetio poriv da taj kratki osvrt podijelim s vama.
A možda su mediji samo malo preozbiljno shvatili potrebu propagiranja ekološko-klimatskih ciljeva naše Europske majčice. Osjećaju se pozvanima spasiti narod od samoga sebe. Zapadna Europa kao predvodnik progresa prednjači u tome i majčinski odgaja svoje građane da budu klimatski osviješteni.
Dokoni i zli jezici tvrde da se radi o pranju mozga i ljevičarsko-globalističkom promicanju paranoje oko klimatskih promjena (ali i nekih drugih kompatibilnih agendi) te objašnjavaju da je našoj “eliti” zapravo cilj stvaranje velikog reseta i nekakvog novog poretka kao lijeka za sve zemaljske probleme u kojemu će oni i dalje brati vrhnje.
Neki drugi zlonamjernici cinično tvrde da bi zaštita prirode trebala krenuti od onih koji su na izvoru zagađenja, na tisuće pripadnika “elite” koji se svojim privatnim mlažnjacima prebacuju do svoje stometarske jahte kako bi se dva tjedna vozikali po Mediteranu.
I pritom potroše goriva (i CO2 – ako je to relevantno i za šta) koliko u mjesec dana potroše svi stanovnici Ivanić Grada ili Metkovića.
No, mjere, naravno, kreću iz drugog smjera. Umjesto da se potiče decentralizacija i povratak u mala mjesta naše predivne domovine, samodostatnost, uzgoj hrane i povratak prirodi, svi se sve više naguravaju u velike gradove koji su na rubu komunalnog, stambenog i prometnog kolapsa.
U međuvremenu te medijski trovači žele uvjeriti da si baš ti kriv za propast svijeta, jer nisi ugasio žarulju u hodniku ili jedeš kravlje meso. Ili se nisi sjetio posaditi drvo. Grižnja savjesti te pere svaki put kad iz treće upališ svog starog dizelaša. Emisija CO2 iz tvog Pasata iz 2004. godišnje otopi santu leda kažu. Uvjeravaju nas da svaki izdisaj iz malih pluća naše dječice približava svijet kataklizmi, zbog čega je najbolje da ne dopustimo da se ti mali zagađivači uopće rode.
Osim ako su emigranti iz nekih dalekih istočnih i afričkih zemalja. Tada se smiju množiti kao skakavci. Još ćemo im i nekakve poticaje i stanove dati. No, pustimo sada imigrante i ostale stvarne probleme na koje možemo utjecati. Bitnija je informacija da je konačno nedvojbeno utvrđeno da su klimatske promjene uzrokovali bezobzirni vozači dizelaša i probavni sustav prebrojnih krava. Zaključak je da se moramo posuti pepelom i preuzeti odgovornost za svoja nedjela.
Potpuno je jasno da smo mi mali srednjeeuropski miševi krivi što američke, kineske, indijske i ne znam čije sve ne tvornice bljuju otrove u zrak, zemlju i vode. Mi Hrvati smo ih izgradili i mi imamo koristi od njih a ne nekoliko gramzljivih kapitalističkih svinja.
Krivi smo i za to što bageri nemilice krče amazonsku i ine šume. Je, baš smo ih mi tamo poslali a ne nekolicina prljavih, zlih, pokvarenih i pohlepnih veprova. Mi smo ti što radi povećanja profita tjeraju dječicu da kopaju po rudnicima ili svojim malim prstićima šiju lopte za ligu prvaka a ne odvratni kriminalci i profiteri.
Za nas se a ne za degutantnu svjetsku militarističku vrhušku, proizvodi sve to teško oružje koje je vjerojatno najveći zagađivač na svijetu. Mi smo ti što bezglavo trošimo bezbrojne metke i bombe. Iako, kako je krenulo bojim se da će ih naša djeca biti prisiljena trošiti. Mi prosječni obični građani smo dakle ti koji smo krivi za sve. Tako barem stalno objavljuju vrhunski znanstvenici i trube main stream mediji. Klimatska kriza ulazi u svoj ekstatički vrhunac . zabranit će nam obrađivanje zemlje i proizvodnju hrane, kažu da previše dišemo.
Stvarno trebaš imati potpuno ispran mozak da sebe okriviš za tuđe marifetluke. Stvarno ti treba faliti ozbiljna količina informacija da te uvjere da ćeš spasiti svijet ako voziš električni auto ili ako jedan dan ostaviš svog dizelaša na parkiralištu.
Mislim, cijeli niz tih ekoloških savjeta ima nekakvog smisla ali uzrok onečišćenja zemlje ne može biti niti jedan postupak malenog nekog. Taj mališa eventualno može potrovati sebe i svoje bližnje ali veliki sustavi su stvorili zlo i samo ga veliki sustavi mogu ukloniti. A bojim se da neće.
No, nije dovoljno što bismo mi morali na svojim leđima ispravljati tuđe zlo. Svako malo se nekako sramežljivo probije poneka vijest o tome da su naši mudri oci vizionarski zaključili da bi bilo oportuno, za našu korist naravno, zatvoriti građane u zone iz kojih ne bi imali mogućnost izlaziti ako ne bi imali opravdani razlog za to.
To bi itekako uštedilo potrošnju energije koja se proizvodi iz zlih, zlih fosilnih goriva – ugljena, nafte i sl. Barem dok obnovljivi izvori energije ne ojačaju toliko da bi sami svojim nejakim zubićima mogli vući civilizaciju u bolju budućnost. Sad je konačno tehnologija na razini da je to moguće učiniti. Ou, jeah! Kamere, moćni kompjutori, digitalizacija svega, čak i frižidera. Netko dobar i brižan koji bdije nad nama malenima će moći apsolutno sve znati o nama. Čak i više od nas samih, jer smo mi mali ograničeni i zaboravljivi. Te će informacije zasigurno koristiti isključivo za našu dobrobit, kao i do sada.
Petnaestominutni grad, vrhunska ideja vrhunskih umova – kombinacija energetske efikasnosti i elektroničke kontrole. Jedini je problem što bi neki ljudi mogli pomisliti da su u konclogoru pa bi možda bilo dobro da te gradove nazovemo npr. pametni gradovi i uvjerimo se da je to upravo to što želimo i što nam treba.
Kada se konačno jednog lijepog listopadskog dana svi uspijemo zbiti u taj elektronski zatvor moći ćemo nakratko dići pogled s naših smartphonea, pogledati se u oči i duboko u nutrinu duše i zaključiti da smo prave žrtve “klimatskih promjena” samo mi sami. I da smo si, naravno, sami krivi.
Slobodni zajedno