Zlo i metastaza…

Sva “politika” Milorada Dodika svela se na zlobu, podmuklost, podlost i pokvarenost. Najogavnije niskosti.

To i jeste njegovo pravo lice, ako se nešto tako jadno i bijedno, potpuno ljigavo, uopšte može nazvati licem. Palanački ljigavac.

Sva ta nemoć, koja je uzrokovala raspad njegove obrazine, može završiti samo podmuklim izazivanjem incidenata i manjih sukoba, jer mentalno raspali nitkov nema više kud.

Silni “sistemi” njegove “odbrane” su razoreni; Ostao mu je tek poneki neartikulisani okuka koji svako malo uzvikuje kako je “nezavisnost RS” na dohvat ruke.

Okuke, pohlepnije od hijena, kojima se okružio i stvorile su toksični ambijent čije čišćenje će trajati decenijama. Ma šta oni činili kako bi sve iz RS otjerali/protjerali/satrali, neće uspjeti do kraja u svojoj bolesnoj namjeri poništenja i uništenja cijelog naroda.

Ostaće neko da počisti iza njih što im je najveći poraz nakon sveg zla koja su počinili.

Nema mjesta pitanju – Da li je Dodik trebalo da ode sa političke scene na ovaj način, vukući se kroz septičku jamu sopstvenog otrova i mentalnih fekalija, jer je to  njegovo prirodno stanje? Tako da ka svom političkom kraju juri u okruženju, čiji je neodvojivi dio oduvijek bio.

Sa njim odlaze i njegove sluge, ne samo iz Sekte koju vodi, kombi kriminalnih partija koje ga prate, već i Draško Stanivuković, prvi Dodikov sluga među slugama.

Za njega neće vrijediti ona koja je važila za Dodika: Zlo brzo dođe, a polako prođe.

Metastaza Zla, što jeste Stanivuković, laživi, manipulativni, rđavi Mali Zli Patuljak,

Dodik je odmah prepoznao kao sebi bliskog, podobnog da mu vjerno služi, trujući sve oko sebe.

Kako on, tako i njegova mala grupa mentalnih izopačenika.

Čvrsto ga je stisnuo u zagrljaj, tako da pad Palanačkog ljigavca nikako ne može izbjeći njegova mlađa, podjednako pokvarena i podla, kopija.

Slobodan Vasković