Dodik je završio političku karijeru : Dužina agonije i način definitivnog odlaska zauvijek zavisi u kojoj mjeri je Dodik svjestan da je kraj…
Milorad Dodik definitivno i zauvijek odlazi sa političke scene.
Narod u Banjaluci na Protestu održanom 06.10.2022. pokazao je stvarnu narodnu, samim tim i biračku volju, koju je Dodik htio poništiti varvarskim napadom na izborni proces, njegovim poništenjem krađom glasova epskih razmjera.
Dodik je izgubio izbore i to uvjerljivo. Sada ima dva izbora : da ode mirno ili nemirno.
Da li će otići sutra ili u martu – manje je bitno ali da odlazi – to je definitivno.
Dodik je svjestan da je kraj, ali će se boriti do kraja.
Jedino mu je preostalo da izaziva incidente kako bi ostao na političkoj sceni a postoji varijanta i da uhapse Dodika.
Dodik je monstruozno pokrao izbore na svim nivoima. Razlika između Dodika i Trivić je bila tolika da je Dodik morao da interveniše u toku izborne noći.
Znao sam da se sprema velika krađa izbora. Najviše je pokradeno u Doboju, Zvorniku, Sarajevu i Trebinju.
Dodik je pomno planirao puč, njegove sluge su izvršile izborni inžinjering na način da sekta i njeni sateliti dođu do brojke od 56 osvojenih mandata i tako pokušaju da ostave uzurpatora na političkoj sceni – kao neželjenog ali i “sagovornika” bez kojeg se ne može. Sve je htio dovesti u situaciju da “nema alternativu” i napravio kobnu grešku. To što je uspio u to uvjeriti teško posrnulog Kristijana Šmita koji je poništio sam sebe, Dodiku ne znači mu ništa. Ionako mu je služio za vježbe odvratnog pljuvanja, kada nema šta drugo da radi).
Puč je doživio slom onog trenutka kada je Dodik uvidio da ni krađom glasova ne može pobijediti Jelenu Trivić, kandidata Opozicije i nakon toga krenula je prebrutalna krađa koja se ne može sakriti.
Narod, desetine hiljada, izišao je na ulice i saopštio Dodiku da ide. Opozicija ovaj put nije poklekla pod njegovim pritiscima i odlučna je da ne prihvati izbornu krađu i prestane “podgrijavati” Dodika.
Dodikova reakcija na Protest (“Ko gubi ima pravo da se ljuti”) je nebitna, to je ispaljena floskula namijenjena pripadnicima zločinačke sekte koju vodi a ne stav.
U istoj ravni je i Dodikovo ubjeđivanje vodećih funkcionera sekte da će “sve biti u redu” što je samo “hladna obloga” koja ne pomaže.
Strah, kojim su Dodik&Sekta, deceniju i po okivali Narod, pukao je zauvijek ali nije nestao – prelio se i okovao i Dodika&Sektu.
Dodik se uzalud nada da će ga CIK, (kojeg on smatra nelegitmnim a sada polaže sve nade u tu instituciju), spasiti. Neće, jer CIK će morati utvrditi svaku nepravilnost, svaki glas. Ponovno brojanje je neminovnost, ponavljanje izbora realnost ali bez Dodika.
Zato što zauvijek odlazi sa političke scene.
Malo duži uvod bio je potreban da se dođe do Suštine i najvažnijeg pitanja – da li je Dodik svjestan da je njegova toksična politička karijera zauvijek gotova?
Od te svijesti zavisi dužina agonije njegovog definitivnog odlaska.
Ako nije svjestan, njegov politički kraj biće strašan. Ne u fizičkom smislu po njega ali, svakako, duboko obilježen teškim incidentima.
Ipak, usudio bih se reći da je Dodik svjestan da je da je njegova toksična politička karijera zauvijek gotova, jer on i kada je u najgorem izdanju, potpuno van sebe, za razliku od slijepo odanih trulih poslušnika, uvijek gleda samo sebe i svoj interes.
U takvoj situaciji, Dodik će da izabere način odlaska što je ogromna stvar za njega. Taj izbor ne može lažirati.
Milorad Dodik, esencija zla, ima sada samo dva puta – jedan je da se spakuje i ode išto prije, skrati dužinu agonije definitivnog kraja. Ako glasa za tu opciju, sam pred kutijom, bez ikakvog reda iza i ispred njega, biće mu to najbolji izbor.
Drugi put je njegov najgori izbor – da pokuša incidentima, napadom na Narod, da opstane. Od toga nema ništa i kada bi napao, neće opstati. Snaga kojima bi napao Narod sve je manje. Nakon jučerašnjeg Protesta, kilometarske kolone Naroda odlučnog da se ispoštuje njegova volja, iskazana ali poništena krađom glasova, na izborima – da Dodik ode, Dodikove snage su dodatno prepolovljene.
Kako vrijeme odmiče, sve će biti manje onih koji će ga zvati ili mu se javljati na telefon.
Da se, na trenutak, vratim u 2001. godinu kada je Dodik pao sa pozicije premijera. Nakon svega nekoliko dana svi telefoni su mu utihnuli – zatražio je od supruge da ga pozove, kako bi čuo bar jedan telefonski poziv!
Dvije decenije kasnije, Dodik odlazi zauvijek a o načinu odlaska odlučuje još uvijek sam. Nakon sveg zla što je počinio ima nezasluženo širok izbor načina odlaska.
Do Dodika je kako će otići. Narod je rekao svoje i reći će ponovo. Koliko god puta bude trebalo dok Dodik ne ode!
U tom govoru Naroda za njega nije predviđeno nijedno mjesto, nijedna stolica, samo odlazak.
Slobodan Vasković
