Bošnjački bezdiplomski sistem…

Ovih dana aktuelizirana je optužnica protiv Denisa Prcića, osnivača i vlasnika Američkog univerziteta u BiH, koji se sumnjiči da je na nelegalan način pomogao Osmanu Mehmedbašiću, aktuelnom direktoru Obavještajno – sigurnosne agencije, da stekne neophodnu diplomu kako bi imao pravo po zakonu da konkuriše na to mjesto.

U međuvremenu se aktuelizirala i priča o diplomi profesorice Sebije Izetbegović, za koju se sumnja da je fingirala dio svog obrazovanja, koji joj je omogućio sadašnju menadžersku poziciju na Kliničko – univerzitetskom centru u Sarajevu.  Ovdje se postavlja jedno značajno pitanje, a ono glasi : Kako je moguće da 25 godina nakon rata, u najodgovornijim mjestima našeg obavještajnog i medicinskog sistema, postoje osobe za čiju se obrazovanost sumnja?

Zagrebački krešendo

Odgovor na gore postavljeno pitanje, se nalazi u događajima koji su se desili prije preko 30 godina, a koji su direktno povezani sa osnivanjem stranke SDA, koja je i iznjedrila kadar, sa sumnjivim diplomama. Da to nije nimalo slučajno, odnosno da je od početka i bilo planirano, da samo određeni pojedinci imaju privilegiju vođenja institucija, svjedoče rijetki živujući svjedoci iz tog vremena, koji u strogo intimnim razgovorima, sa tegobom priznaju činjenicu, kako je „dedo Alija“ od samog starta imao u planu sistem, koji bi delegirao oko minimum 100 porodica, koje su imali čuveno „begovsko naslijeđe“ kao jedine pouzdane i validne kandidate za vođenje institucija, nakon što bi tadašnja još uvijek nepostojeće stranka stigla na vlast. Ovakav arhaični pristup shvaćanja vođenja društva i države, direktno i usko povezan sa buđenjem nacionalnog identiteta, te njegovim agresivnim prezetovanjem u javnosti, vrlo brzo je dobio na svojoj formalnosti i praktičnosti u realnim okvirima. Riječ je naravno o stvaranju partokratiskog sistema, koji je značio da bez članstva u partiji, već tada nije se moglo aktivno učestovati u kreiranju, ali i sprovođenju svih djelatnosti, koje su imale ikakve veze sa funkcionisanjem državnih institucija.

Temelj ovakvog sistema nije postavljen nigdje drugo nego u gradu Zagrebu. Zanimljiva je i srama medijska šutnja o činjenici,da su se najvažnija pitanja za opstanak tadašnje države, za prihvat i pomoć izbjeglica koje su stizale u velikom broju, odvijala preko jedne male kancelarije u Zagrebačkoj džamiji, u kojoj je radio niko drugi do famozni Hasan Čengić, dotadašnji Stolački imam. U vrijeme dok je tadašnja studentica Sebija šetala Zagrebom, a Bisera Turković se spremala da preuzme ambasadu, Hasan Čengić je na vrlo vješt i orginalan način, bavio se poslom za koji ne samo da nije bio kvalifikovan, nego nije imao nikakva potrebna znanja. Ipak i pored toga, Čengić je uspješno manervisao svim lukama od Ploča do Rijeke, držeći apsolutni monopol na ponude za oskrbljivanjem u vidu oružija i municije, kao i u tehnološko – tehničkim elementima. Tako je profesionalni hodža, preko noći postao ekspert za modifikovano oružje i municiju raznih kalibara, također je postao ekspert u kriumčarenju satelitskih telefona u vrećama brašna, kao i kupovini protuoklopnih višenamjenskih vozila. Koliko je ustinu bio sposoban u tome, potvrdile su scene masovnih zločina nad Bošnjacima od Prijedora do Foče, koji nikada nisu imali sreću da ih posjeti najpoznatiji švercer doniranog oružija – Senaid Memić.

Ipak Hasan Čengić je ujednoj stvari bio izuzetno uspješan, a to je u prikupljanju humanitarne pomoći koja se čuvala u ogromnim količinama u skladištu u Visokom, u kojem je glavnu riječ, vjerovali ili ne vodio niko drugi do otac Hasanov – Halid, za kojeg je već tada bio glas, kao jednog vrlo uglednog mlinara iz Miljevine. Desna ruka u tom skladištu ocu Halidu je bio već spomenuti Memić, a nakon što ih je iz tog skladišta protjerao niko drugi do tadašnji general Sefer Halilović, upravo će tada Senaid Memić iskoristiti momenat, i u ratnim uslovima steći neophodno formalno obrazovanje, koje mu je pomoglo da se na kraju nakon kriminalnih radnji koje je sprovodio dok je bio načelnik općine Ilidža, dočepa ni manje ni više nego ambasadorske pozicije u državi Maleziji. U tako postavljenom partokratijskom sistemu, ne smije se zaboraviti uloga opskurnih likova, koji su svojim formalnim obrazovanjem u to vrijeme, jedva pokrivali završenu srednju školu, ali su svojim položajem vršili sudbonosne funkcije za opštu drštvenu zajednicu. Tu prvenstveno mislim na subjekte poput Alije Budnje, Senada Šahinpašića i Fikreta Prevljaka, koji su bili sama „krema“ ratno profiterskog sistema, koji je svoju ratnu moć itekako krunisao u mirnodovskim uslovima, zahvaljujući upravo ovom ustoličenom sistemu.

Vožač i budući direktor

Uzimajući u obzir gore navedene činjenice, apsolutno je normalno da tadašnji „dedin šofer“, postane sadašnji direktor Obavještajno – sigurnosne agencije. U čuvenom Holivudskom filmu Američki Gangster, u kojem glavnu ulogu tumači Denzal Vašington, vozač jednog uglednog mafijaša iz Nju Jorka, postaje i sam još ugledniji mafijaš, kao i jedan od najvećih distributera heroina u cjelokupnoj Američkoj historiji. Ovaj primjer najbolje može da oslika i samu Mehmedićevu ulogu, koji je u vihoru rata, imao mogučnost da bez diplomatskih zabrana i provjera, iznese iz opkoljenog Sarajeva sve što je poželio i što je htio.

Ubjeđen sam, da dolazi vrijeme, gdje baš kao što je to bilo u spomenutom filmu, istinski vozač a sadašnji direktor agencije, morati objasniti svoj ratni put, kao i recimo svoju vezu sa tadašnjim prvim čovjekom državne bezbjednosti – Bakirom Alispahićem. Jer upravo je Mehmedagić jedina prava karika, koja povezuje ondašnje i sadašnje vrijeme, odnosno koja simbolizira kontinuitet jedne partokratske vladavine koje je utemeljila stranka SDA,  uz svojevrno odobravanje međunarodne zajednice, koja je direktni saučesnik u ovom brutalnom ataku na prosperitet i naperdak građana BiH. Potpuno je logično, da upravo ta međunarodna zajednica, koja do sada pušta stranke i subjekte za koje ima sve informacije o njihovom kompromitirajućem položaju, jednog dana odluči da upravo  sadašnje poslušnike i saradnike, promjeni drugim poslušnijim i kooperativnijim saradnicima. To vrijeme je izvjesno, i ono će sigurno doći.

Do tada ostaje tavorenje u sadašnjem partokratijskom sistemu, u kojem su uloge od već podjeljenje, i u kojem gledamo cirkus svaki dan. Cirkus koji ometa pitanje suštine i napretka ljudi koji žive na području BiH. Ipak i ovi spori procesi koje je pokrenulo i koje uveliko istražuje tužilaštvo BiH, mogu u nekom idealnom scenariju predstavljati temelj suštinske promjene odnosa u BH-a društvu. Treba se nadati, iako sadašnji pokazatelji nam to ne obečavaju.

Narod.ba