DIVLJI ZAPAD ISTOČNOG SARAJEVA
Slobodana Vasiljevića pokušali dokrajčiti u sudnici…
Slobodana Vasiljevića, nakon što je nekim čudom preživio pokušaj ubistva, optuženi egzekutori napali su tokom suđenja u Istočnom Sarajevu. Sudska policija je u opštoj tuči jedva savladala goropadne siledžije i zaštitila Vasiljevića, no ovaj događaj neminovno nas vraća na nužnost društvenog obračuna sa banditizmom u pravosuđu. Skandalozna presuda povodom pokušaja ubistva Vasiljevića razotkriva da takva osionost optuženih u stvari počiva na podaništvu tužilaštva i suda – kakvo uživaju od početka krivičnog postupka.
Tokom jučerašnjeg suđenja u Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu imali smo scenu karakterističnu za vestern filmove. Razularani “kauboji” usred sudnice fizički su nasrnuli na žrtvu pokušaja ubistva zbog kog im sude, valjda u namjeri da dovrše ono šta im prethodno nije uspjelo. U opštoj tuči sudska policija teškom mukom savladala je grupu optuženih i nekako uspjela zaštititi oštećenog Slobodana Vasiljevića, koji je i ovom prilikom zadobio tjelesne povrede.
Kakav krivični ishod ovog novog zločina bande ubica (u pokušaju) i osvjedočenih nasilnika slijedi ostaje da vidimo, ali neke stvari naprosto moramo javno problematizovati. Znate, prava optuženih ne mogu ići do nivoa mogućnosti da usred suda grupno napadaju žrtvu koja je nekim čudom preživjela likvidaciju. Konkretno: zbog prijetnji i uvreda upućenih oštećenom prije početka suđenja bilo je za očekivati ovakav incident i optuženima je trebalo bar ostaviti lisice na rukama. Dobro im sudije nisu podjelile metalne šipke i druge rekvizite korištene u prethodnom pokušaju ubistva.
Sa druge strane, sudskoj policiji bi olakšali savladavanje grupe optuženih, odnosno, izbjegli bi opštu tuču u stilu vesterna – za šta isključivu odgovornost snosi sudsko vijeće. Nije ovo prvi incident i “problem” u ovom od starta nakaradnom krivičnom postupku zbog kog treba kritikovati sud, a tužilaštvo je tek posebna priča. Stradanje Slobodana Vasiljevića i skandalozni krivični postupak vođen protiv njegovih egzekutora iziskuju javna reagovanja, ako ništa drugo bar sa strane nas koje muče slični jadi.
Slobodan Vasiljević široj javnosti postao je poznat nakon krajnje brutalnog umlaćivanja od 02.06.2019. godine u Šekovićima. Jedno vrijeme bio je u komi i na aparatima za vještačko disanje, no kako sam kaže – Božjim čudom uspio je preživjeti. I nastaviti bitku protiv oraganizovanog kriminala i hajdučije u institucijama – po čemu je boljim poznavaocima ovdašnjih prilika bio poznat i prije stradanja.
Zbog njegovih javnih istupa i ukupne borbe protiv režimsko-mafijaških moćnika Vasiljević je izabran za “disciplinovanje” drugih, odnosno zbog njegovog aktivizma pripadnici “industrijske policije” megakriminalca Rajka Dukića organizovali su njegovo praćenje i pripremanje likvidacije. Po onome šta je u krivičnom postupku utvrđeno, a šta možete vidjeti iz sadržaja presude postavljene ispod teksta, čak osam neposrednih počinilaca direktno je angažovano na realizaciji ovog kriminalnog plana.
Nebojša Ozimković kritične noći dojavio je ostatku zločinačkog udruženja da se Vasiljević nalazi u crkvenom objektu u Šekovićima. Po unaprijed skovanom planu iz Vlasenice kreće tročlana ekipa: Miljan Milić, Stefan Radovanović i Stevan Garić. Istovremeno iz Milića za Šekoviće upućuje se druga grupa optuženih: Slaviša Jurošević, Nebojša Petković, Milutin Kandić i Goran Čalmić. Okupljaju se na crkvenom parkingu i u zasjedi čekaju Vasiljevića.
Napad započinje Miljan Milić udarcem u glavu metalnom šipkom, kakav Vasiljevića obara na tlo, a onda njih sedmorica kreću u bukvalno umlaćivanje bespomoćne žrtve. Po obimu i strukturi teških tjelesnih povreda zadobijenih po cijelom tijelu objektivno govorimo o zaista velikom broju snažnih udaraca tupim predmetima, a sa fokusom na glavi žrtve i kakve su okarakterisane kao životno ugrožavajuće. U usmrćivanju žrtve na licu mjesta počinioci su spriječeni reagovanjem više osoba koje su pohrlile u pomoć, zbog čega su pobjegli.
Vasiljević je hospitalizovan u komatoznom stanju i životno je održavan preko aparata za disanje, a samo zbog činjenice da je nekim čudom preživio zločinci nisu terećeni za ubistvo, nego za pokušaj (u saizvršilaštvu!). Ovim dolazimo do prvog procesnog pogodovanja počiniocima u vidu tužilačke kvalifikacije krivičnog djela. Po zakonu i pravilima struke ne možemo govoriti o “ubistvu” kao osnovnom krivičnom djelu, nego samo o kvalifikovanom obliku tog krimena – o “teškom ubistvu”.
Zbog načina počinjenja krivičnog djela i silnih povreda nanesenih žrtvi naprosto moramo govoriti o bezobzirnom nasilju, o svireposti i podmuklosti, o aktu mržnje ili drugih niskih pobuda (brutalno ubilačko nasilje nad bespomoćnom žrtvom). Pored toga nepobitno govorimo o organizaciji kriminalne grupe radi počinjenja ubistva, šta su zakonom propisana obilježja krivičnog djela “teško ubistvo”.
Tužilaštvo u svojoj optužnici tvrdi, a sud je to presudom izrečenom Stefanu Radovanoviću prihvatio (foto donji), da su počinioci djelovali umišljajno, u namjeri da žrtvu liše života (ubiju), a način izvršenja je takav da samo možemo govoriti o “teškom ubistvu” u pokušaju. Sa ovakvom pravnom kvalifikacijom krivični postupak bio bi vođen po bitno drugačijim pravilima i vjerujte da se optuženi ne bi ovako drsko i nasilnički ponašali. Kukavice kakve jesu, jer samo teškim kukavicama treba da njih sedmorica umlaćuju bespomoćnu žrtvu na tlu, od straha padale bi nesvjest i cmizdrile na suđenju da su suočeni sa najmanje 10 godina ili dugotrajnim zatvorom kao zaprijećenom kaznom.
Znači, za “ubistvo” je zeprijećena kazna od 5 do 20 godina zatvora, dok “teško ubistvo” po tadašnjem Krivičnom zakonu je podrazumjevalo najmanje 10 godina ili dugotrajni zatvor (od 25 do 45 godina). Kasnije je dugotrajni zatvor zamjenjen doživotnim, šta ovdje nije pravno primjenjivo, ali objašnjava težinu počinjenog zločina. Sa ovakvom pravnom kvalifikacijom optužene ne bi puštali iz pritvora, od Grčke ne bi morali tražiti izručenje organizatora Slaviše Juroševića, te brojne druge ujdurme ovog krivičnog postupka. Sve do novog napada na Vasiljevića usred suda.
Ovako, po kazni u izdvojenom postupku izrečenoj Stefanu Radovanoviću ostali optuženi unaprijed karikiraju sa nekih četiri godine zatvora ili manje od toga. I bez te presude znaju da sudovi za pokušaje izriču blaže kazne od minimalno zaprijećenih za osnovna krivična djela, a kod “ubistva” to je pet godina. Tužilaštvo je takvom nezakonitom i neadekvatnom kvalifikacijom krimena omogućilo zločincima opisane “kalkulacije”.
Da su osvjedočene kriminalčine i siledžije Rajka Dukića suočene sa “teškim ubistvom” u pokušaju i sa zaprijećenih najmanje 10 godina zatvora i samim pominjanjem dugotrajnog zatvora (od 25 do 45 godina) gadno bi im koljena klecala. Onda bi u startu računali sa dvostruko većim kaznama od sadašnjih, te znali da visina kazne još kako zavisi od ponašanja prema oštećenom tokom suđenja. Zasigurno svoju žrtvu ne bi izlagali prijetnjama i uvredama kao što su dosad činili, a nove fizičke napade u sudnici ne bi imali. Garantovano!
Primarno zbog podaništva tužilaštva i suda u kakvom su dosad uživali optuženi karikiraju koliko će im od presuđenih 3-4 godina zatvora odbiti zbog prethodnog pritvora, pa kako doći do ranijih uslovnih otpuštanja iz zatvora i drugih mogućnosti ublažavanja kazne. Znaju ko stoji iza njih i sa kakvim uticajem na pravosuđe mogu računati, a posebice jer nisu odali svima znanog nalogodavca Rajka Dukića. Zato nikog ne iznenađuju jučerašnja divljanja usred suda!
Pisao sam o pokušaju ubistva Slobodana Vasiljevića i davno objasnio kako je uopšte došlo od otkrivanja počinilaca i njihovog procesuiranja. Ekipa inspektora Uprave kriminalističke policije MUP-a iz Banjaluke otišla je na istok, pohapsila i procesuirala imenovane bitange, a sa čim niko od tamošnjih aktera nije računao. Bez ovakve odlučne reakcije iz Banjaluke slučaj bi davno bio zaboravljen pod krinkom “istraga protiv NN počinilaca je u toku”.
Odlično mi je poznata pozadina spornih dešavanja, no očigledno će još mnogo vode proteći Drinom dok ne budemo mogli javno govoriti o nekim stvarima. Elem, Slobodan Vasiljević je jedan izuzetno hrabar, čestit i društveno osvješten mladić, beskompromisan borac protiv organizovanog kriminala i banditizma u institucijama. Takvi sve teže opstaju u Republici Srpskoj, a šta znamo svi mi koji ideološki djelujemo poput Vasiljevića. Isti su nam jadi, pa se razumljivo i međusobno podržavamo.
Sa druge strane žalosti me što se u opisivanju aktivizma Slobodana Vasiljevića ne mogu pozivati na sopstvene ranije tekstove, da ne pominjem neka druga dešavanja, jer očigledno poluge organizovanog kriminala djeluju po njega pogubno i krajnje opasno. Imao bih štošta kazati o jučerašnjem napadu, ali nijedna vijest nije vrijedna ljudskih života i stradanja. Posebice sa teško kriminalizovanim pravosuđem, kakvo po ovakim primjerima odlično vidimo kome doista služi.
No, neka je naš Slobodan živ i zdrav, koliko je to moguće nakon onakvih teških tjelesnih povreda vitalnih organa, a kako vidim i još uvijek hrabar da okorjelim kriminalčinama odbrusi kako zaslužuju. Nisu ga uspjeli ubiti, nisu ga slomili, pa tako i “disciplinovanje” nas sličnih ostalo je neuspješno. Zato je od šireg značaja da reagujemo ovakvim javnim podrškama. Baš kao i kritikama upućenim onima koje narod plaća za sopstvenu zaštitu, a oni se stavljaju u funkciju organizovanog kriminala.
Sa te strane javno pitam: šta organi krivičnog gonjenja čine povodom ovog novog napada na Vasiljevića i sudske policajce? Izgleda da će ekipa inspektora iz Banjaluke opet otputovati na “Istočni Divlji Zapad” Republike Srpske radi hapšenja i procesuiranja odgovornih, kao i juna 2019. godine. Možda sa zadatkom da ovoga puta pohapse tužioce i sudije?!
