Daniela je nakon dvije godine odlučila da prvi put otvoreno progovori o svim dešavanjima 30.12.2018. godine, kada je bila uhapšena i kada je otpočeo progon građana okupljenih oko Pravde za Davida…

Razmišljala sam dugo da li da napišem ovu ispovjest i kako da je uopšte započnem, ali na insistiranje mojih prijatelja , nakon dvije godine šutnje, odlučila sam da to uradim. No, priču ne mogu započeti sa tim užasnim datumom koji će mi ostati urezan u sjećanje dok sam živa, jer u tom slučaju za mnoge bih ostala nedorečena. Zato ću se na početku vratiti par mjeseci unazad, da bih objasnila gdje sam bila i zašto sam bila tu gdje sam bila.

“Bismilahir-rahmanir-rahim! Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše; Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi; Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori; Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.” – početak knjige „Derviš i smrt“ Meše Selimovića

Na Trg u Banja Luci stala sam 26.03.2018. godine kao majka i građanin. Ubijen je prijatelj moje kćerke. Njen bol bio je i moj. Najteže je gledati rođeno dijete da plače i tuguje. Zajedno sa njom otišla sam u kuću pokojnog Davida Dragičevića da izjavimo saučešće njegovim roditeljima koje nisam poznavala. Bilo je preteško sjediti u toj kući i gledati neizmjernu bol koja je isijavala iz njegovog oca.

Kao humanista, ali kao i običan smrtnik koji osjeća bol drugog čovjeka, rekla sam im tada da mogu računati na to da im pomognem sve što je u mojoj moći. Par dana nakon toga, moja kćerka me je pozvala na sastanak na kojem je bilo prisutno 12 Davidovih drugara i četiri žene, majke nekih od njih. Željeli su da im mi roditelji pomognemo u njihovoj borbi za istinu o njihovom drugu koga je policija najstrašnije ocrnila i mrtvog ga proglasila lopovom i narkomanom. Znali su da to nije istina i nisu htjeli odustati od toga da to i dokažu. Na prvu sam rekla da to ne mogu , ne zbog sebe, nego zbog njih. Bila sam u to vrijeme predsjednik humanitarne organizacije i nisam željela da tu časnu i čestitu djecu koja su svoju borbu sama pokrenula , neko povezuje sa bilo kakvom organizacijom ili NVO sektorom. Na njihovo ubjeđivanje pristala sam da budem tu negdje, da im pomognem, ali ni sanjala nisam u šta će sva ta priča da preraste.

Djeca su svakodnevno izlazila na Trg i govorila o svom drugu i na kraju su poručivali institucijama da žele da znaju ko im je i zašto ubio druga i da ti ljudi moraju da odgovaraju pred zakonom. Sa njima je svakodnevno bio i otac Davor, koji je jasno stavljao do znanja od prvog dana da mu je dijete ubijeno, iako su ljudi iz MUP-a tvrdili da se radi o „slučajnoj“ ili „zadesnoj“ smrti. Malo poslije prvog velikog skupa održanog 21. aprila 2018. godine , svi smo postali svjesni velike opasnosti po djecu od strane ljudi koji su počinili ovaj stravični zločin i da se sigurno ne bi dvoumili da ga opet učine, obzirom da ih tako očigledno štite ljudi iz institucija. Negdje u junu mjesecu smo odlučili da preduzmemo mjere kako bismo zaštitili djecu, a opet nastavili njihovu borbu za istinu i pravdu. Prije toga smo već dobili potvrdu opravdanosti njihovog bunta , kada je nakon 100 dana protesta tužilaštvo ipak ovaj slučaj okarakterisalo kao ubistvo. Nakon saznanja da su vjerovatno pojedini pripadnici MUP-a umiješani u ubistvo mladića, djecu smo povukli u drugi plan, a mi smo odrasli stali ispred njih i nastavili sa ocem svakodnevno na Trgu da apelujemo na institucije da rade svoj posao po slovu zakona. Šta se sve zbivalo u tom periodu , u tih skoro 300 dana stajanja na Trgu , znamo samo mi koji smo bili direktni akteri tih događaja. O tome ću možda nekada imati snage da više pišem i govorim, o svim podmetanjima, spletkama, poniženjima, prijetnjama, prislušivanjima, uhođenjima… Nekad mi se činilo kao da mi se život pretvorio u neki američki akcioni film i da kontrolu nad njim ima scenarista koji uživa u tome da aktere svog scenarija svakodnevno baca u vatru.

Sve je nekako i teklo do 05. oktobra , kada sam pred najveći do tada održani skup ostala bez posla. Znala sam da novi posao u svom gradu i svojoj državi teško da mogu ponovo naći ,jer sam bila „oblježena“ od strane režima i isprozivana kroz režimske medije. Teško da bi se neko usudio dati mi posao , ma koliki stručnjak u svom zvanju bila, i na taj način navući na sebe bijes režima i njihovih institucija. Bila sam svjesna da je došao momenat koji sam odlagala zadnjih 7 godina, a to je značilo da ću morati napustiti državu i potražiti hljeb u tuđini. Željela sam prije toga da za djecu i ostale ljude na Trgu napravim nešto što bi im služilo kao zaštita od režima i njihovih sluga, jer su kao neformalna grupa bili potpuno nezaštićeni i izloženi njihovim stalnim napadima. Tada smo donijeli odluku, odmah poslije parlamentarnih izbora u oktobru 2018. da se osnuje udruženje građana , koje bi imalo snagu da građani kroz njega djeluju i utiču na rad institucija i uopšte na politike u BiH. Svjesni smo bili da će to biti izuzetno teško uraditi u Republici Srpskoj i kroz naše institucije koje su se pokazale za to vrijeme da su korumpirane, te smo odlučili da se registrujemo na državnom nivou i dokumentaciju smo predali u Ministarstvo pravde BiH u Sarajevu.

Prošlo ljeto sam čula jednu od mnogih nesuvislih priča koje su konstatno pratile ova dešavanja, kako sam ja htjela udruženje da napravim za sebe i da sam htjela na taj način da iskoristim ime Dragičević. Možda bi ta priča i prošla, da na osnivačkoj skupštini udruženja nije bilo prisutno 20 ljudi, pred kojima sam izjavila da ću im sve pomoći oko te registracije, ali da ne želim da moje ime bude u osnivačkim aktima niti da imam bilo kakvu funkciju, jer ću morati otići iz zemlje, te ne želim da na taj način budem kamen spoticanja u njihovom daljem radu. Otac Davor je tada izjavio da bez pogovora želi da u tim dokumentima pored imena njega i majke Suzane, budem i ja, ma gdje god bih ja bila kasnije.

Moj odlazak je bio neizbježan, jer ja sam, dok sam radila, bila svojoj porodici jedini izvor prihoda i bilo bi sebično od mene da zarad svojih ubjeđenja i ideja, ostavim porodicu na rubu propasti. Već tada smo svi znali da ću ja otići u Njemačku, ali ne prije nego predamo svu potrebnu dokumentaciju i dobijemo rješenje za rad udruženja. Polovinom decembra 2018. godine stiglo je rješenje iz Sarajeva. Trebalo je odraditi završne dokumente na osnovu tog rješenja, kako bi se zvanično moglo početi sa radom. Dala sam instrukcije ostalima za registrovanje u APIF-u, poreskoj upravi, otvaranje žiro računa u banci i sve ostalo što se trebalo uraditi i 21.12. sam otišla za Njemačku.

Plan je bio da tamo ostanem mjesec dana, te da se nakon toga vratim i pomognem u početku rada udruženja, a nakon toga bih definitivno otišla za Njemačku. Imala sam punu podršku Davora za svoj odlazak i započinjanje novog života, ali su ostali ljudi bili skeptični i željeli su po svaku cijenu da ostanem. Čak su predlagali da između sebe skupljaju novac svaki mjesec i da mi se daje kao plata koliku sam ranije imala dok sam radila, što sam ja kategorično odbila. Nisam željela da živim na takav način i da ovisim od pomoći drugih ljudi, jer jednostavno nisam tako navikla da živim. Od svoje 15-te godine sam radila i hranila porodicu, uz posao sam i školu i fakultet završavala i brinula se o porodici, tako da takva opcija koja mi je nuđena, za mene jednostavno nije mogla biti rješenje.

Po dolasku u Njemačku počela sam da radim , ali sam cijelo vrijeme ostala u kontaktu sa ljudima na Trgu ,koji su se svakodnevno samnom savjetovali . Molila sam ih samo da svaki dan neko uz Davora nešto kaže na Trgu, da ne ispadne da je sam i da se sva podrška sastoji u nijemom stajanju pored njega. Neprestano sam isticala da lider u cijeloj toj priči ne smije da postoji , te da ni mene samu ne smiju tako da doživljavaju. Svako ko je izašao na Trg, izašao je zato što je svjestan opasnosti za svu ostalu djecu i svoju hrabrost treba i mora da iskaže i riječima, a ne samo stajanjem pored oca kome je dijete ubijeno.

Onda se desio onaj pakleni 25. decembar , krvavi katolički Božić u Banja Luci. Premlaćivanje i hapšenje građana bilo je još teže posmatrati sa te distance. Mislila sam da će mi srce pući u grudima. Nakon puštanja Davora iz pritvora i saopštenja da će se 30.12. održati skup podrške građana Pravdi za Davida, znala sam da se moram vratiti i biti taj dan uz porodicu i ljude na Trgu. Zamolila sam šefa kod kojeg sam radila za slobodan dan, kako bih otišla u Banja Luku na skup i vratila se da nastavim sa svojim radnim obavezama. Kada sam dobila odobrenje, nisam htjela nikome reći da dolazim na skup, što zbog iznenađenja, što zbog predostrožnosti. Nakon noćne smjene , nakon koje nisam od uzbuđenja i boli uopšte mogla da odspavam, sjela sam sa prijateljima u auto i uputili smo se prema Banja Luci.

Ni tu noć nisam u putu mogla da spavam, tako da kada sam stigla u 3h ujutro u Banja Luku, iza mene su bile već dvije neprespavane noći. Po dolasku uputili smo se kod Aleksandre Vranješ , koju smo iznenadili svojim dolaskom, ali je i ona nas iznenadila informacijama koje nam je tada prenijela. Panično nam je saopštila da moram da razgovaram sa Davorom, jer je proteklih dana na njega strašan pritisak vršen da na protestima koji su planirani za to veče , povede građane da uđu u neku od institucija ili u zgradu RTRS-a.

Nisam mogla da vjerujem da bi Davor dopustio da neko utiče na njega, ali nakon njenog paničnog govora shvatila sam da je to zaista nešto što je moguće . Pozvali smo još neke od ljudi sa Trga da dođu kod Aleksandre, te da se svi skupa uputimo kod Davora. Iznenadili smo Davora to jutro oko 7 sati u njegovoj kući, gdje je bila prisutna i majka Suzana. Rekla sam mu šta mi je preneseno i da ukoliko tako postupi ništa neće postići , osim što će drugoj strani dati opravdanje da ga uhapse i osude, da na taj način nikada neće otkriti istinu o svom sinu niti se izboriti za pravdu, jer druga strana cijelo vrijeme upravo čeka jedan takav njegov potez. Davor me nije htio slušati, govorio je da mu je više muka od stajanja na Trgu i tapkanja u mjestu i ja sam ga shvatala po tom pitanju. U pravu je bio, što se i sada pokazalo, da on može još 1000 dana da stoji i ukazuje na nepravdu, ali se ništa neće promjeniti. Ali ni prijedlog koji mu je dat od određenih ljudi nije bio nikakvo rješenje, već naprotiv, time bi bilo omogućeno ljudima iz režima da ga proglase neprijateljem države i osude na robiju sa koje je pitanje da li bi ikada živ izašao.

Momenat kada je u kuću ušla osoba koja je na Davora tih dana uticala da donese takvu odluku, bio je presudan za meine. Otvoreno sam rekla da takvi prijedlozi nisu dobronamjerni ni prijateljski , ali sam dobila dobro poznati odgovor „Ovo je viši cilj!“ VIŠI CILJ?! Svakako da je viši cilj zaštiti svu djecu da se ovakav zločin više nikada ne ponovi, ali za mene samim tim nije postojao cilj veći od pronalaženja ubica, njihovog zakonskog sankcionisanja i uticaja građana na institucije da rade po slovu zakona. Dakle , za mene je cilj bio PRAVDA ZA DAVIDA. Tada sam rekla da se izvinjavam, jer ja o tom višem cilju nisam znala i da sam ja prevalila toliki put samo da bih bila podrška građanima koji se bore za pravdu i istinu o ubistvu druga moje kćerke. Izašla sam iz kuće i bila sam na korak do toga da istog momenta krenem nazad za Njemačku. Tada sam se sa prijateljima sa kojima sam došla, dogovorila da ipak odemo kod mene kući, da jedemo i malo odspavamo, pa da vidimo nakon toga šta dalje.

Nakon što smo odspavali dva sata, rekla sam im da ipak želim otići na Trg i dati podršku građanima koje su 5 dana ranije tukli na Trgu, te da se odmah nakon skupa uputimo za Njemačku, jer sam ja 31.12. trebala raditi noćnu smjenu od 20 sati. Kada smo stigli na Trg, već je bilo okupljeno mnoštvo građana, a u kafiću pored Trga, zatekla sam Davora i svoje prijatelje. Davor mi je tada rekao da u potpunosti shvata šta sam mu to jutro govorila i da nećemo ići sa Trga. Znala sam da to znači da neće realizovati plan „umova“ koji su mu govorili da uđe u neku instituciju, ali da će istrajati na tome da se ostane na Trgu, što će opet izazvati reakciju policije ,koja nas je pod punom opremom držala u okruženju svo to vrijeme. To me je donekle umirilo, jer nisam željela da im da povoda da na njegova leđa i leđa svih građana stave teške optužbe , što su oni i priželjkivali…

Free-word.info