Širok je dijapazon političkih skandala u Bosni i Hercegovini. Gospoda političari nisu pretjerano savjesni, a ni sitničavi ljudi, pa im se svako malo dešavaju krupniji propusti. Sitne ili najčešće nikakve sankcije doprinose skandaloznom ponašanju političara, koji su s time u neku ruku ohrabreni da se ne stide, da samo tako nastave.

Većina tih skandala pripada pojavama koje se ponavljaju, sada već tako dugo da spadaju u normalne društvene pojave. Da političar voli slagati, prevariti, otuđiti, počelo je da se podrazumijeva i na to je narod manje-više oguglao.

Zašto je to tako u demokratskom društvu, teško je odgovoriti. Mogućnost da se ne glasa za lopove i prevarante postoji, ali je nezadovoljni narod ne koristi. Može biti da je to direktna posljedica samo-nek-ne-puca atmosfere, onog posebnog stanja uma u kom samo rat ima tu privilegiju da se smatra ozbiljnim zlom, dok je sve ostalo iz tog domena dobro, podnošljivo.

Ipak, s vremena na vrijeme, u Bosni se dešavaju i potpuno novi, ranije neviđeni skandali, koji unatoč dobro poznatoj suštini sa sobom donose i jednu dozu svježine, pa su samim tim i posebno zanimljivi. U ovoj godini, kao najveća takva istakla se afera “Respiratori”, u novijoj historiji zemlje možda i najplastičniji primjer da je vlada Bosne i Hercegovine kriminalna organizacija, akteri njezini ljudi čija lica ne bi trebala krasiti predizborne plakate, već policijske potjernice.

Prije nekoliko dana, još jedan neobični, originalni skandal – preciznije seriju skandala – počinili su članovi predsjedništva BiH, koji su prilikom posjete ruskog ministra vanjskih poslova, gospodina Sergeja Lavrova, doživjeli potpuni diplomatski fijasko. Ništa u toj posjeti nije išlo kako treba, tako da se do kraja iz nje izrodio pravi međunarodni skandal, u koji se uključila i treća strana.

Za tu sramotnu, ali na svoj način ipak spektakularnu završnicu, pobrinuo se srpski član predsjedništva, gospodin Milorad Dodik. On je ruskom diplomati poklonio malu, zlatnu, ukradenu pravoslavnu ikonu, sa pečatom koji nedvojbeno dokazuje da je ista dio ukrajinske kulturne baštine. Zbog toga se oglasila ukrajinska ambasada, sa zahtjevom da joj se bez odlaganja dostave informacije o porijeklu zlatne ikone. Vruć krompir u rukama g. Lavrova nije se dugo zadržao, pa je g. Dodik povrh svega doživio i tu sramotu da mu poklon bude vraćen, uz obrazloženje da ne može biti primljen dok mu Interpol ne istraži sumnjivo porijeklo.

Da je porijeklo ikone uistinu mračno, vidi se iz reakcija koje su uslijedile. Umjesto da pruži tražene informacije, g. Dodik se povukao u mir samoizolacije, dok su se iz njegovog tima oglasili kako bi optužili druga dva člana predsjedništva, g. Šefika Džaferovića i g. Željku Komšića, koji su propustili da se susretnu sa g. Lavrovom iz simboličkih razloga, što je ispalo kao slab pokušaj spinovanja, preslab da zasjeni činjenicu međunarodnog skandala.

Otkud Miloradu Dodiku ukrajinska ikona, pitanje je sad?

Interesantno da je mala ikona nekada pripadala gradu Luganjsku, gdje je prije nekoliko godina došlo do ratnog sukoba između Ukrajine i Rusije, u kom su učešće uzeli i dobrovoljci iz Bosne i Hercegovine. Ova činjenica pruža osnov logičkoj prestpostavci da je vrijedna umjetnina stigla u našu zemlju pljačkaškim putem, a kako je završila u rukama g. Dodika, to je ono što javnost sada želi da zna.

Da je g. Dodik znao u šta se upušta s tim poklonom, djeluje prilično nevjerovatno, pa i sama njegova reakcija po otkriću skandala svjedoči da su stvari pošle nepredviđenim tokom. Prije će biti da mu je neko, u dobroj ili lošoj namjeri, podvalio, navukao ga na tanak led sa idejom da će jeftino ispasti vrhunski, grandiozni pravoslavac, te na taj način steći korisne simpatije Rusije, koje su mu baš sada, kada je politička karijera krenula nizbrdo, postale potrebnije nego ikad.

Postoje ljudi koji tvrde da se iza podvale krije sama Rusija, da je g. Dodik pijun žrtvovan za neki viši ruski interes, u koji ja ne mogu da proniknem. Prema tim pričama, potrebno je da Milorad Dodik ne bude više na čelu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a ovo je otmjeni ruski način njegovog svrgavanja. Zašto bi Rusija htjela svrgnuti čovjeka koji je najprije riječima, a sada i djelima potvrdio da je za Rusiju spreman na sve, to ne mogu da odgonetnem, pa mi se čini da je ova pretpostavka plod savremene, opštenarodne fantazije, koja se u potrazi za istinom ne oslanja toliko na činjenice, koliko na potrebu da sve što se zbiva bude što je moguće dramatičnije i nevjerovatnije.

Najrealniji scenario jest da se dogodilo lančano dodvoravanje, da se neko – da li sam lopov ili neko ko ga zastupa – pokušao dodvoriti predsjedniku Dodiku tako što mu je poklonio skupocjeni artefakt, s kojim se on onda pokušao dodvoriti ministru Lavrovu i preko njega cijeloj Rusiji, ali eto, nije uspjelo. Što se u predsjedničkom timu g. Dodika nije našao niko ko bi znao da takvi posebni pokloni zahtijevaju i posebnu dokumentaciju, to nije nikakvo čudo. Ti su ljudi sigurno bili ushićeni velikim uspjehom kao i sam g. Dodik, a ako je neki i imao sumnji da bi oko toga moglo biti problema, očito nije bio toliko lud da bi to i rekao.

Bilo kako bilo, činjenica je da se dogodio međunarodni skandal, te da je gruba stvarnost po ko zna koji put pokazala da se zlatne stvari pljačkaju bez razlike vjere. Ostaje da se vidi kako će se g. Dodik probati izvući iz ovog svega, hoće li mu kupljeno vrijeme biti dovoljno da pribavi traženu dokumentaciju ili pronađe žrtvenog jaganjca koji će preuzeti odgovornost, ili će možda uvidjeti da mu je prošao vrhunac i dostojanstveno se povući prije potpune katastrofe?
U svakom slučaju, ostaće upamćen kao rijedak političar koji je jednom stranom ministru javno uručio ukradenu umjetničku sliku.

Prometej.ba