Meri Holand – naučni istraživač sa pravnog fakulteta u Njujorku…

Postaviću jednostavna pitanja i ako biste mogli odgovorite mi podizanjem ruke, koliko vas je iz bilo kog razloga nekada kritikovala Ujedinjene nacije, Savjet bezbjednosti, Mirovinjake, probleme sa budžetom… vidim dosta podignutih ruku.
Koliko vas je kritikovala Sjedinjene Države iz bilo kog razloga, spoljnu politiku, unutrašnju politiku, izbore i slično… dakle imamo Ujedinjene nacije, Sjedinjene države i većina nas je kritikovala ove institucije ranije.
Za mene to je kao da postavljam pitanje, da li ste živi, da li dišite, da li razmišljate… normalno je i ljudski da smo kritični, skoro svi smo u nekom trenutku bili kritični, to je zbog toga što su ovo kompleksne institucije sa stalnim različitim aktivnostima ali sada moram da vas pitam, da li ste ikada bili kritični prema politici vakcinacije u vašoj zemlji… vjerovatno ćete nerado podići ruku i za to postoji dobar razlog, jer u javnom diskursu velikog naboja, koji se trenutno dešava sa vakcinama, ukoliko kažete, “da, ja sam jednom bio kritičan prema vakcinama” za vas će reći da ste protiv vakcina, odnosno antivakser što je naziv za fundamentaliste i bauk ali ne od vojnih krugova ili govornika nego će vas tako opisati mediji, poput Njujork tajmsa ili medicinskog žurnala, svjetske zdravstvene organzacije, CDC-ja, vaš pogled na vakcinaciju se smatra da je izvan mejnstrim mišljenja i stavlja se u isti koš sa onima koji tvrde da nema klimatskih promjena i vlasti će vas smatrati kao što za mene neki put kažu, ravnozemljašem.
Mnoge od vas zovu antivakserima, iako je to sasvim pogrešno a razlog zašto nas tako zovu je da bi nas stavili pod marginu i odbacili naše mišljenje ali kao što su mnogi od vas kritični zbog nekih aspekata Ujedinjenih nacija i Sjedinjenih država, iako smatrate da su to važne institucije, većina nas zna za nijansirane za zdravlje bezbedne, svima dostupne potrebne i efikasne vakcine.
Zato se danas fokusiram na ulogu zakona, koji štiti ljudska prava kad su pitanju vakcine, kako možemo da balansiramo prava kolektiva u odnosu na individualna prava. Vakcine su po svojoj prirodi medicinska intervencija bazirana na populaciji. Ako dovoljan broj ljudi pristane na ovu medicinsku proceduru, onda će takozvano “stado” biti “zaštićeno” od opticaja zaraznih bolesti što je bazirano na teoriji “kolektivnog imuniteta”. Iako individue primaju vakcine, razlog vakcinacije je zdravlje pojedinaca i društva.
Jedan od glavnih ciljeva Ujedinjenih nacija, kao što piše u prvom članu povelje je da se dođe do međunarodne saradnje u promovisanju i podsticanju poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve.
Ujedinjene nacije i međunarodne zajednice, imaju obavezu da poštuju ljudska prava kad su vakcine u pitanju ali na koji način nacije u sklopu Ujedinjenih nacija to moraju da rade. Ovo je važno pitanje ma koje moramo obratit pažnju jer duboko utiče na pojedinca i javno zdravlje.
Poslije drugog svjetskog rata, međunarodna zajednica je prepoznala veliku opasnost u naučim i medicinskim eksperimentima nad ljudskim subjektima bez njihovog pristanka i poslije otkrivanja nacističkog zvjerstva, svijet je izglasao “Nirnberg zakonik” koji kaže da dobrovoljna saglasnosti ljudskog subjekta je apsolutno obavezna, međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima je dodatno ojačao ovu zabranu protiv ekspreremenata nad ljudima bez njihovog pristanka gdje piše :

“Niko neće učestvovati u u medicinskom i naučnom eksperimentu bez slobodno datog pristanka.”

Ova zabrana je univerzalno poznata, tako da neki sudovi naučnici su i izjavili da pravo na informisani pristanak je uobičajena stvar međunarodnog zakona i to znači da se taj zakon odnosi na cijeli svijet, bez obzira da li u nekoj državi to piše u knjigama.
To je isto kao i norme koje zabranjuju ropstvo, genocid, mučenje i piratstvo… ali šta se dešava sa slobodnim pristankom, kada su tretmani u pitanju, uključujući preventivne tretmane, kao što su vakcine. Ovo je kontroverzna tema u mnogim zemljama, danas u svijetu. 2005. godine UNESCO je govorio o ovoj temi, prihvativši Univerzalnu deklaraciju o bioetici i ljudskim pravima na osnovu konsenzusa 93 države a u njoj pise :

“Bilo koja medicinska intervencija, može da se uradi samo poslije slobodnog i informisanog pristanka osobe na osnovu adekvatne informacije a interes nauke ili društva ne može da bude iznad ovoga.”

Ova izjava je nastavak medicinske zakletve koja se pripisuje Hipokratu prije 2 hiljade godina “Doktor mora da radi za dobro svojih pacijenata i ne smije nikada da ih povrijedi” što je princip “prvo ne škoditi”.
To je univerzalni princip u medicini gdje se jasno stavlja interes individualnog pacijenta iznad kolektiva ili takozvanog “stada”. Ovaj princip predostrožnosti, direktno dovodi do toga da politika vakcinacije, može biti samo preporuka a nikako prinuda. Veza između doktora i pacijenta se prije svega zasniva na povjerenju i bilo kakva prisila to potkopava.
Kada je veza doktora i pacijenta, zasnovana na prisili tu se odmah gubi povjerenje i onda ljekari rade za državu i nadalje za društvo, što znači da su iznad pacijenta pojedinca.
Ovo je klizav teren na kome je medicina, mnogo puta ranije pala na testu. Doktor Leo Alexander, koji je bio glavni američki savjetnik u Nirnberškom procesu je 1949. godine upozorio da od skromnih početaka, vrijednosti čitavog društva mogu da se sruše… skrenuo je pažnju da mnogo ranije, prije nego što su nacisti došli na vlast u Njemačkoj, promjena u medicinskoj zajednici je već pripremila put za prihvatanje nacističkih tačke gledišta sa literaturom o eutanaziji i uništavanju onih sa invaliditetom jos 1931.
Prateći princip predostrožnosti u medicini, osnovna pozicija sa vakcinama može da bude isključivo preporuka, nikako obaveza. Pojedinci za sebe i svoju maloljetnu djecu imaju pravo da prihvate ili odbiju preventivnu medicinsku intervenciju na osnovu adekvatnih informacija i bez prisile prijetnjom gubitka ekonomskih i obrazovnih beneficija.
Osnovna pozicija vakcinacije mora da bude informisan pristanak jer prisilna obaveza uništava povjerenje i smanjuje osnovno pravo na život i slobodu, tjelesni integritet, privatnost, informisani pristanak i pravo roditelja da donose odluku.
U većini razvijenih zemalja se koristi ovaj princip i vakcinacija se samo preporučuje i tu takođe spadaju sponzori ove konferencije, Njemačka i Japan a druge razvijene zemlje, imaju impresivno zdravstvo i ne moraju koristi prinudu… to su velika Britanija, Australija, Austrija, Danska, Švedska, Norveška itd. I pored toga, Univerzalna deklaracija o bioetici i ljudskim pravima dozvoljava ograničenje fundamentalnog prava ali ta ograničenja moraju biti nametnuta zakonom i moraju da postoje razlozi citiram “zbog zaštite javnog zdravlja ili zbog zaštite prava i slobode drugih”.
Osim toga, takvi zakoni moraju biti u skladu sa međunarodnim zakonom za ljudska prava. Međunarodni sudovi su napravili test, pomoću kog procjenjuju da li su ograničenja fundamentalnih prava legitimna i zakonita. Test procjenjuje da li je zakonito, strogo potrebno i proporcionalno riziku. Država koja je donijela zakon kojim ograničava, mora i da dokaže da je obavezna medicinska intervencija zakonita, prijeko potrebna i proporcionalna riziku.
Generalno, strogo mora biti najmanje restriktivnih alternativa da bi se došlo do cilja za javno zdravlje i prvo moraju da se uzimaju u obzir nenasilni načini. Država prvo mora da dokaže da manje restriktivna alternativa nije izvodljiva, prije nego što prihvati i implementira visoko ograničavajuću prinudu. pored ovoga, ako država traži obaveznu vakcinaciju, onda mora da ima jaku obavezu da obezbedi djelotvoran pravni lijek za oštećene od vakcina.
Kao i svi lijekovi na recept, vakcine nosi rizik oštećenja i smrti za neke ljude. Garancija djelotvornog pravnog lijeka je osnovni stub zakonodavstva u demokratskom društvu i pravni lijek, uvijek mora da bude efikasan a ne iluzorni pravni lijek, koji ne obezbjeđuje olakšanje.
Politika vakcinacije se drastično promijenila od početka 20. vijeka, kad su vakcine bile samo medicinska intervencija kod hitnih slučajeva za cijelu populaciju u vrijeme epidemija velikih boginja a po današnjoj politici za primarne mete imamo bebe i malu djecu u vrijeme kad nema hitnih slučaja za prevenciju a vakciniše se za veliki broj bolesti koje variraju po težini.
Zakonodavstvo i sudovi su morali da se suočavaju sa mnogo problema, zbog ove politike gdje imamo kompenzacije za povrede od vakcina, vjersko izuzeće, filozofsko izuzeće, pravo na obrazovanje, prava na informisani pristanak i pravo na roditeljsku odlučivanje.
Imam nekoliko primjera sudskih presuda, vezano za vakcine iz različitih zemalja. 1992 godine u Japanu, viši sud u Tokiju je imao slučaj 459 osoba oštećenih ili preminulih zbog toksinia iz vakcina. Sud je zaključio da je Ministarstvo zdravlja bilo nemarno u svom radu, gdje su trebali da naprave program, pomoću kojeg bi mogli da izdvoje ljude, koji imaju kontraindikacije na vakcinaciju.
Zaključak suda je da oštećene žrtve, imaju pravo dobiti odštetu od države.
2004. godini u Ukrajini je njihov ustavni sud, tumačio da Ustav garantuje obrazovanje na osnovu ravnopravnosti i smatraju da svako dijete ima pravo na osnovno obrazovanje, bez obzira na njihov status sa vakcinama. 2015. ustavni sud u Turskoj je podržao pravo roditelja da daju saglasnost i izjavio da je to neophodno u slučaju vakcinacije djece.
Sve to uprkos uvjeravanjima ministarstva zdravlja da je vakcinacija pod navodnim znacima “u najboljem interesu djeteta” zaključili su da tjelesni integritet djeteta, može da se naruši samo u slučaju medicinske potrebe i po zakonu a to nije bio slučaj sa rutinskom vakcinacijom.
U budućnosti nas očekuje primjena čak 270 vakcina i uloga sudova u pravnom tretiranju ovog problema i kompenzacijama za oštećene vakcinama je kritična.
Svi znamo da je zdravstvo veliki biznis u cijelom svijetu i vakcine postaju sve veće medicinsko tržište sa sve većim profitima. Ako se ne pridržavamo osnovnih principa, prava na život, slobodu i tjelesni integritet pojedinca i prava na slobodan informisan pristanak u medicini, možemo sebe dovesti do poznate i nepoznate štete.
Potencijal katastrofalnog uspona pogrešne vlasti postoji i stoga nikada ne smijemo dozvoliti da ovaj kompleks ugrozi naše slobode ili demokratske procese, ništa ne treba da uzimamo zdravo za gotovo. Samo oprezni i obrazovani građani, mogu da prisile na pravilan rad, ogromnu industrijsku, medicinsku mašineriju za zdravlje sa našim metodima i ciljevima, tako da bezbjednost i sloboda mogu zajedno da napreduju.
Mi trebamo gledati na naučna istraživanja i otkrića sa poštovanjem ali moramo biti oprezni sa jednako važnom opasnošću sa druge strane, gdje javna politika, može postati zarobljenik, naučno tehnološke elite. Budimo oprezni i obrazovani da bi na pravi način integrisali globalnu zdravstenu bezbjednost i globalnu slobodu…

Meri Holand