Ako otvorom bolovanje dobiću otkaz a ako budem radila izgubiću bebu

Stojim pored terapijskih kolica, rastvaram praškaste antibiotike, u infuzije ubacujem analgetike koji ce uskoru putem krvi cirkulirati ljudskim tijelima, donoseci trenutno olakšanje, odnoseći ko zna sta…

Sestro, sesto, čujem dozivanje. Spustim infuziju na kolica, te udjoh u sobu, a starija gospodja mi se obrati tihim umornim glasom.
De sine molim te podignu mi malo krevet, malo mi uzglavlje podigni, ledja me bole od lezanja.
Dobro nano, -velim ja- sad cemo mi to, nije problem. Krevet iz bivše Jugosavije, podiže se mehanički, ubacivanjem metalne sipke donjeg diijela kreveta, u metalne u zlijebove. Nana je krupna žena, teska devedeset i nešto a ja sesdeset i osam.
Podignem uzglavlje, osjetom pucketanje u ledjima i razliijevanje toplline duž donjeg dijela kičme. Ne mogu da se ispravim, te se polako centimetar po cenimetar vraćam u prvobitni polozaj a na vratima zvono. Jednom drugi put, treći…
Sa bolom koji me presjekao na dva djela, na glavu koja zna da mora i noge koje ne mogu, polako idem prema vratima. Sada već zvoni bez prestanka, a ja mislim, trebate vi u opstinu, pa dobijete broj petsto sesdeset dva i čekajte.
Otvaram vrata, a na vratima mlada žena, blijeda, mršava iscrpljena i zabrinuta.
Izvolite, sta ste trebali? – pitam je.
Trudna sam, tek dva mjeseca, prva mi je trudnoća i mnogo me boli stomak. Uvedem je u prijemnu ambulantu i pozovem ljekara. Dok je dežurni ljekar došao uzela sam njene generalije. Dvadeset i pet joj je godina, prva trudnoća, dvije godine braka, po zanimanju tekstilni tehničar. Zaposlena, radi u proizvodnom pogonu za sivacom masinom.
Ljekar je ubrzo stigao, uradio ultrazvucni pregled, konstatovao da je mali zamotuljak živ i zdrav ali da mlada žena mora piti terapiju i strogo mirovati. Da li to znaci da moram na bolovanje, upita buduća majka. Da, da naravno! – reče doktor i ode užurbano na drugu intervenciju.
U ambulanti nas dvije, ja koja se pitam hoću li uopste ustati sa stolice jer mi bolovi udaraju do svakog nožnog prsta i ona koja ne zna sta da radi od života.
Ako otvorom bolovanje dobit cu otkaz, ako budem radila izgubit cu bebu? – razmišlja naglas. Muž mi sestro ne radi! – reče uzrujano.
Tješim je, nemoj se brinuti možda nije sve tako crno a znam da jeste i znam da im otkaze daju, kada odu na bolovanje u prvim mjesecima trudnoće. Tješim je, a tješim i sebe, možda nekad bude bolje, možda…

Dva sata prije nego mi je isteklo radno vrijeme, dobih injekciju protiv bolova i jedva izdrzah do momenta kada me smjenjuje moja kolegica, te krenuh kuci.
Hodanje po snijegu i ledu pogoršavalo je moje opće stanje.
U blizin moje zgrade, prodavnica mješovite robe u kojoj možeš kupiti sve, od voća, do donjeg vesa. Udjem u prodavnicu da kupim mast od divljeg kestena, da mi neko od mojih ukucana izmasira ledja kada dodjem kuci. U prodavnicu sam ušla u trenutku kada im je stigla roba. Gospodja koja tu radi zove se Emina, u šestoj je deceniji zivota. Emina je istovarala krompir, dok je Ivka druga zaposlenica ove trgovine lopatom cistila snijeg ispred prodavnice. Gledam Eminu kako se bori sa vrećama krompira, istovremeno se izvinjavajuci kupcima, te doziva Ivku da nas ona usluzi i da se ostavi čišćenja snijega. Mušterije cekaju! – dovikuje Ivki.
Kupih mast i izdjoh iz trgovine.
Snijeg i led otezavaju moje vec tesko kretanje. Udjem u zgradu, a lift ne radi! Odrzavanje zgrade placa samo mali broj stanara, vecina ne. Ispastamo svi!
Naslanjam se na gelender, ne mogu dalje, najradije bih sjela na stepenice, ali prenisko je za moju bolnu kičmu.
U zgradu ulazi nasa nova stanarka. Doselila se nedavno i sada je moja prva komsinica. Napustila je muza prije godinu dana. Ima dva sina, petnaest i dvanaest godina. Prije par mijeseci obilježila je pet godina od posljednje kemoterapije. Sa karcinomom, dvoje maloljetne djece, bez ikakvog zaposlenja i novčane naknade. Ponekad nekom nešto očisti, uradi neke sitne poslove, a sitno i naplati. Sud joj je dodijelio djecu i visinu alimentacije koju bi njen bivši moz trebao davati djeci.
Sud je odlucio, dodijelio i prica se uglavnom tu i završava. Presude su mrtvo slovo na papiru. Zaustavila se pored mene, upitala me za zdravlje i ponudila se da mi pomogne da se ispentram na peti sprat. Penjemo se polako i ona mi se žali, da jedva kraj s krajem sastavlja. Na pola puta sretosmo Elmu, mladu prije tri mjeseca porodjenu ženu. Pozdravi nas i reče da zuri na posao, morala je prekinuti porodiljsko jer kasne sa isplatama a iz banke rata kredita nikada ne kasni. Bebu čuva svekrva, poprilično bolesna, starija žena.
Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu, dobro došli u zemlju fašizma, nacionalizma, imperijalizma, brutalnog kapitalizma, zemlju korumpiranu, podmićenu, rasprodanu, poderanu, usitnjenu, rastocenu…

Dobro dosli u zemlju nesretnih, bolesnih, psihopata, samoubica, vjernika, demokrata, humanitarnih akcija, sms lijecenja, kaklinaca, palaca…
Dobro dosli sto, brze otisli, jer ovdje dobra necete naci.
S teškom mukom, oslanjajuci se na komsinicino rame stigoh do stana. Otkljucam vrata i pozovem kćerku da mi izuje cipele. Ne mogu ni koraka dalje. Kcerka to vrlo spretno uradi, uze moju torbicu i uvede me u stan.
Pomogla mi je da se presvučem, te mi namjesti krevet da se ispruzim. Legoh i osjetnih blago popuštanje bola koji me presijecao na pola.
Na televiziji, bas tog trena emituju vijesti. Dejton, trebali bi, mogli bi, vrijeme je, odlučili smo, rijeci su kojim pocinju svi govori naših mudrih politickih vodja. Gasi to kažem kćerki! Gasi govna, da ne slušam!
Slušam ih dvadeset godina, ostarila sam slušajući iste prazne price, i obećanja.
Mislim! – kada se rat završio i kada se potpisao taj čudni sporazum o prestanku rata, svi smo se nadali boljim danima, ali eto danas dvadeset godina od prestanka sukoba, mi i dalje ratujemo.
Prije par dana ponovo počeše zveketati oružjem, pozivati se na snagu i volju patriota da brane ovu zemlju.
Mislim! – Ko je lud da bilo sta vise brani? Ja sigurno nikada vise ne bi bila heroj u bijelom! Zdravstvenim institucijama ne šetaju heroji u bijelom, već živi u cefinima.
Ko je lud da ponovo zbog vas glavu u torbu stavi?
Razmišljam o mladoj trudnici, o Emini, o Ivki, o mojoj koni, o porodilji Elmi, o bolničkom krevetu koji mi danas prepolovi kicmu.
Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj su radnici kopači, nosači, orači, tegljači, odnosaci, donosaci, metle i taraci.
Kćerka mi izmasira ledja, popih tabletu protiv bolova i ugasih svjetlo da sto prije zaspim, jer sutra je novi radni dan, nova nafaka.
Svaku noc pred spavanje proucim Fatihu svom rahmetli bratu, a onda je proucim Josipu Brozu. Ne znam se drugacije pomoliti za njegovu dušu. Kakav god i kako god ga zvali, mi boljeg vakta i mirnijeg zivota ko za njegove vladavine zapamtili nismo.
San, samo mi treba san, da odmorom dušu!
Sutra je novi dan, impregniran nepravdom, licemjerjem, malogradjanštinom.
Sutra je novi dan impregniran metastazama zla koje nam jedu kosti…