Nije problem u tri rečenice objasniti Dodikove motive sazivanja posebne sjednice Narodne skupštine RS povodom rezolucije Parlamentarne skupštine BiH…

Prvo, sabotiranje mogućnosti da Sveta Stolica formalno osudi održavanje mise blajburškim žrtvama u Sarajevu. Drugo, spriječiti predaju protestne note Hrvatskoj zbog pokroviteljstva ovakvih manifestacija u našoj zemlji. Treće, dezavuisati Srbe oko prodaje jasenovačke građe. Dodik je prošvercovao na stotine šlepera cigareta i cisterni nafte, a fol nije mogao kamion dokumentacije prebaciti u Srbiju i tako sačuvati dokaze ustaških zločina.

Kako protumačiti činjenicu da Milorad Dodik nije zatražio sazivanje posebne sjednice Narodne skupštine RS i zauzimanje stava po pitanjima rezolucije Parlamentarne skupštine BiH? Rezolucije koja njemu, Džaferoviću i Komšiću nalaže precizno utvrđene međunarodne obaveze? Odgovor: traži načine blokiranja nametnutih obaveza i to isključivo u interesu povampirenih neoustaških centara moći – sa kojima se davno pobratimio.

Upravo radi prikrivanja stvarnih motiva umjesto Dodika održavanje sjednice predložili su “taster-poslanici”, a iz njihovog obrazloženja najbolje se vidi puko otaljavanje dobijenog zadatka. Navode trice i kučine bez realne veze sa samom rezolucoijom i skandaloznom misom u Sarajevu.

Dodik je imao pravni i politički osnov za traženja stava Narodne skupštine oko stvari koje su mu ovom rezolucijom naređene od strane državnog parlamenta. Međutim, u obavezama kakve Dodik očigledno nastoji izvrdati nema ničeg suprotnog intererima Republike Srske i srpkog naroda, pa se valja služiti starim mantrama i prevarama.

Kako bi izbjegli nejasnoće ispod teksta postavljam fotografije sa kojih se jasno vidi šta sadrži Rezolucija o poštovanju žrtava fašističkih režima i pokreta usvojena u Parlamentarnoj skupštini BiH 20. maja 2020. godine. Čisto da bi svako mogao na vrlo jednostavan način shvatiti razliku između stvarne istine i režimskih manipulacija.

Paradoksalno, opet ćemo gledati Dodikove performanse oko dokumenta potpisanog od strane Nebojše Radmanovića. Jedina razlika je što ovu rezoluciju nisu mogli sakrivati u sefu, kao u slučaju Radmanovićeve “požurnice” aktiviranja MAP-a ili Dodikovog potpisivanja ANP-a. Zato o ovim stvarima možemo raspravljati i prije zakazanog novog parlamentarnog performansa.

Za neupućene valja naglasiti da su Sveta Stolica i Bosna i Hercegovina još 2006. godine zaključile ugovor kojim naša zemlja Katoličkoj crkvi garantuje brojna prava i iznimno visok stepen autonomije. Istim ugovorom, članom 18.  predviđeno je osnivanje Mješovite komisije sa zadatkom razmatranja problema između ugovornih strana i dešavanja koja mogu poljuljati uspostavljene odnose. Sve u cilju i intresu iznalaženja zajedničkog stava po spornim pitanjima.

Bosna i Hercegovina je parlamentarnom rezolucijom zauzela stav da je održavanje onakve mise u njenom glavnom gradu čin protivan državi i njenim konstitutivnim narodima. Odnosno, da je Katolička crkva povrijedila temeljne principe na kojima druga ugovorna strana funkcioniše kao država i društvo. Bar u onom većinskom dijelu izraženom brojem narodnih tribuna koji su izglasali rezoluciju.

I taj novonastali problem država ne želi da raspravlja sa pojedincima koji su organizovali i izveli sporni incident, nego direktno sa Svetom Stolicom. Sve na bazi bilateralnog ugovora i aktiviranjem Mješovite komisije nadležne za regulisanje takvih stvari. Sa pravnog i političkog gledišta imamo zaista kvalitetan i svrsishodan potez državnog parlamenta – kakav odavno nismo vidjeli.

Državni parlament, kao i svuda u svijetu, izvršenje svoje rezulucije nalaže nadležnim tijelima izvršne vlasti, konkretno Predsjedništvu i Savjetu ministara. I to samo u domenu sazivanja Mješovite komisije, a koja će preuzeti dalje djelovanje po dogovorenim principima i modalitetima. Pa u konačnici Svetu Stolicu i Bosnu i Hercegovinu izvjestiti o učinjenom.

Šta je u ovom dijelu problematično za Republiku Srpsku i Srbe uopšte? Možda pregovaračka senzitivnost Svete Stolice kakvu faktički imamo po pitanju kanonizacije nadbiskupa Stepinca – na opšte srpsko zadovoljstvo i negodovanje hrvatskih krugova naklonjenih toj ideji. Posebno od kako je papa Franjo preuzeo vatikanski tron.

Stvarni strah je na strani onih kojima nikako ne bi odgovaralo da Sveta Stolica osudi manifestaciju održanu u Sarajevu, a šta u perspektivi znači da se slične stvari ne bi događale u našoj zemlji. I to dugoročno, računajući i prostore pod čvrstom kontrolom Dragana Čovića. U pitanju je ishod kakvom se vrlo realno možemo nadati. Po čemu je to suprono interesima Srpske i Srba?!

Vidite, HDZ-om trenutno predvođena Hrvatska i krugovi naklonjeni mantrama o Križnom putu nemaju petlje upuštati se u rasprave sa Vatikanom oko ovog sve izraženijeg problema. Višedecenijsko crkveno-političko “žalovanje” za nacističkim zločincima postalo je međunarodni problem o kom će Sveta Stolica morati zauzeti zvaničan stav. Stav kakav se neće dopasti organizatorima i poklonicima takvih manifestacija, a sad po međunarodnom ugovoru i postupku iniciranim od strane Bosne i Hercegovine .

Vidimo da je austrijski parlament opštim koncenzusom donio rezoluciju o zabranjivanju sličnih misa u Blajburgu i cijeloj zemlji, a šta možemo tumačiti kao važan korak suzbijanja takvih manifestacija na prostoru Evropske unije. Zato su se pojedinci dosjetili Bosne i Hercegovine kao novog prostora ispoljavanja neofašizma, računajući da je u ovoj zemlji svako čudo moguće. Primjera radi, da Gospa “šalje telegrame” u Međugorje – riječima pape Franje.

Obzirom da HDZ-ova vladajuća klika ozbiljno strahuje od osude skaradnih manifestacija sa najviše instance Katoličke crkve našli su monsinjora Milorada za sabotiranje mehanizma koji bi mogao ishodovati takvu javnu osudu. Zagovornici blajburških misa strahuju od zvaničnog stava Svete Stolice po ovom pitanju i nastoje to izbjeći po svaku cijenu. Posebno zbog ranijih negativnih iskustava oko Međugorja i Stepinca.

Znači, Dodikova uloga je vrlo prosta: sprečavanjem aktiviranja Mješovite komisije nastoji se izbjeći izjašnjavanje Svete Stolice po ovom problematičnom pitanju, potegnutom od strane Bosne i Hercegovine na bazi bilateralnog ugovora. Posebno strahuju od formalne zabrane korištenja crkvenih objekata i obreda u takve svrhe, a čime bi se prekinula višedecenijska nakaradnost uvredljiva za žrtve nacističih zločina. Nakaradnost podignutu na nivo državnih ceremonijam, kakvu Hrvatska kao članica EU ne smije ispoljavati, pa su se idolopoklonici ustaštva dosjetili Bosne i Hercegovine.

Naredni parlamentarni zadatak naložen Predsjedništvu i Ministarstvu inostranih poslova BiH jeste da obavjeste Republiku Hrvatsku kako su slične manifestacije na našoj teritoriji NEPRIHVATLJIVE. Posebno je neprihvatljivo sponzorisanje takvih skaradnosti od strane hrvatskog Sabora  i to je jasno poručeno sa strane našeg državnog parlamenta. Članovi državnog predsjedništva i Ministarstvo inostranih poslova samo trebaju diplomatskim putem proslijediti protestnu notu.

Po čemu se ovaj parlamentarni nalog izdat izvršnoj vlasti državnog nivoa kosi sa interesima Srpske i srpskog naroda? Zašto Republika Srpska nije samoinicijativno diplomatski reagovala na ovaj događaj?! Podnosioci inicijative za održavanje posebne sjednice Narodne skupštine nisu se bavili ovakvim pitanjima, nego nonsensima u čije detalje je bolje ne ulaziti. Inače će SNSD-eovska  klika dobiti “javno predavanje” kakvo joj se zasigurno neće dopasti. I to od Srbina čiji etnički identitet nije na prodaju.

Po prethodnim najavama “taster-idota” koji su formalno predložili održavanje sjednice parlamenta već vidimo kakva je osnovna zamisao. Monsinjor Mile, unuka ustaškog satnika Peje Marića, Komandant štaba Radovan Retardirani i ostatak performanser(onj)a držaće višečasovne monologe, a narodni poslanici im trebaju samo kao publika. Bez mogućnosti učešća u pripremljenom rijalitiju i dezavuisanju kompletne srpske provenijencije.

Ovakav način održavanja sjednice osmišljen je posebno zbog stava državnog parlamenta kojim osuđuje predaju (ili prodaju) jasenovačke arhivske građe Hrvatskoj. Potrebno je spriječiti poslanička pitanja Dodiku oko postojanja ikakvih dokaza da su SFOR ili NATO planirali oteti ovu građu i direktno je predati Hrvatskoj. Izgleda da na cijelom svijetu jedino Dodik zna za takve namjere međunarodnih snaga, odnosno da nema niti jednog imena pojedinca ili naziva tijela preko kakvih bi mogli provjeriti vjerodostojnost njegovih tvrdnji.

Valja izbjeći i jedno sasvim racionalno pitanje: zašto niko iz Republike Srpske tih 15 sanduka arhivske građe nije pod okriljem noći natovario na kakav kamionet i u tajnosti prevezao u Srbiju? Kao i za mnoge druge stvari iz tog vremena mogli su krivicu svaliti na Miloševića i Karadžića, ili se pretvarati “naivnima”. Bar Dodik je velemajstor “naivnosti”.

Čovjek koji je tokom i poslije rata prošvercovao na stotine šlepera cigareta i cisterni nafte ubjeđuje nas kako nije mogao “prošvercovati” jedan kamion papira, slika i sličnih laganih predmeta. Prosječna starost stanovništva u Republici Srpskoj je oko 43 godine, a Dodik priča bajke za uzrast obdaništa. Sa Lukačem kao “vaspitačicom” zaduženom za šamaranje neposlušnih narodnih poslanika. Nemojte se začuditi novom sličnom incidentu, nakon kog će se javnost baviti “ugroženošću ministra” umjesto temom sjednice i odlukama parlamenta. Već viđeno.

Na kraju ostalo mi je samo da zahvalim Parlamentarnoj skupštini BiH na izražavanju saučešća za dva pradjeda koje su ustaše odvele u istom danu, a tijela im nikad nismo pronašli da ih bar dostojno sahranimo. Sa istim tim “žaliocima” žrtava Križnog puta pune 22 godine vodio sam borbu da mi predaju ostatke pokojnog oca – ubijenog u “Oluji”. Nakon našeg otkrivanja i primarne i sekundarne masovne grobnice, kada više nisu mogli sakriti ostatke, preko decenije odbijali su jednostavno upoređivanje DNA uzoraka.

Aman dvije decenije sam živio u Hrvatskoj, a i potonje idem kad god uhvatim priliku. Zato i poznajem tamošnje prilike, uključujući i ideološka neslaganja oko ovakvih manifestacija i pojavnih oblika neofašizma. Kako vrijeme odmiče Tuđmanova politika trpi sve teže poraze, a još jedan dokaz tome je angažovanje fra Milorada Blajburškog za sabotaže međudržavnih rasprava kakve i Plenković očigledno nastoji izbjeći.

P.S. Dodik je zaista prevršio sa javnim prezentovanjem nacističkih simbola. Tradicionalni simbol pravoslavnih Srba su tri skupljena prsta. Podizanje tri raširena prsta simbol su Trećeg Rajha, kakav su ustaše preuzele kao oblik ispoljavanja nacističkog sljedbeništa (VIDI PODNASLOVNI FOTO). Do Vuka Draškovića i demonstracija 9. marta 1991. godine nijedan Srbin u cjelokupnoj istoriji nije podigao tri raširena prsta, posebice jer SPC brani takvo razjedinjavanja Oca, Sina i Duha svetog.