Kolektivna nekredibilnost vladajućeg Krda bila je lako predvidljiva: Privatizacija Infekcije bila je očekivana; Kao što je bilo očekivano da nekompetentna ergela neznalica, podređena Miloradu Dodiku, sve razorne posljedice zaraze prebaci na leđa stanovništva.

Meta su, formalno, “NN pojedinci” koji na volšeban način, nevidljivi poput kovid-a 19, uspijevaju da izmaknu sve brojnijim “Istjerivačima virusa”  i nastavljaju da šire zarazu među građanima.

Ta poluistina je pažljivo isfabrikovana i brutalno plasirana kako bi se zatočeni narod indirektno optužio da je sam kriv za sve što mu se dešava i da sami moraju da se riješe korone.

Pobjedu će, kad se za to steknu politički uslovi, sebi pripisati vlasnik infekcije i podređene mu marionete.

Do tada, jasno je, treba na sve načine prikriti da vanredno stanje ne daje očekivane rezultate, da su posljedice višedecenijskog varvarskog napada na sistem društvenih vrijednosti, derogiranje institucija, njihova privatizacija, insistiranje na podobnim poltronima, progon sposobnih…, nepopravljive i odnose danak.

U navedenim notornim činjenicama koje nevješto pokušava prikriti virusno “sveštenstvo” je ključno izvorište pogoršane situacije.

Uvođenje novih kaznenih odredbi za nenošenje rukavica i maski je tek detalj u moru drugih koji je u funkciji dodatnog zastrašivanja, nasilnog odvlačenja pažnje, kako bi se, sem navedene, prikrile brojne druge greške u provođenju mjera od onih koji su ih nametnuli.

Vanredno stanje, neustavno i nezakonito uvedeno, trebalo bi biti ukinuto najkasnije desetog maja; Tako su “stranim partnerima” obećali Dodik i podređene mu marionete.

Međutim, žele po svaku cijenu prolongirati ukidanje vanrednog stanja, omogućiti njegovo produženje i nakon obećanog roka, kako bi, između ostalog, zatočenom stanovništvu što kasnije pružili mogućnost da se suoči sa novom realnošću, mnogostruko crnjom od one u kojoj ih je zatekla pandemija i pokušali spriječiti “prerano” postavljanje pitanja; Pitanja o tome kako preživjeti u premračnoj novoj realnosti bez posla, bez novca, bez šansi da se dođe i do jednog i do drugog…; Pitanja o infekciji korupcije koja napada uporedo sa infekcijom virusa?!

Pitanja su sve brojnija, tomovi; Odgovora gotovo da i nema.

Situacija je sve dramatičnija te je i vlasnik infekcije u sve većem strahu od nadolazećih događaja i nemogućnosti rješavanja ogromnih ekonomskih i privrednih problema, jer para nema.

Potvrđuje to i podatak da pripadnicima MUP RS nije do kraja aprila, kako je obećano, isplaćeno po hiljadu maraka, već je sve prolongirano za maj.

Budžetski računi zvrje prazni, a nikako ih neće napuniti neistine o likvidnosti koje se svakodnevno plasiraju sa raznih nivoa Dodikovog poslušničkog aparata.

Neće ih napuniti ni dobijeni kredit od MMF-a kada novac, konačno, legne na račune, jer su te pare već unaprijed potrošene. Istina, omogućiće produženje roka trajanja na dostignutom platou finansijske agonije što u “dan za dan” situaciji nije nikako za odbaciti.

Vlasnik Infekcije pokušava da “iskreira” sopstvenu novu stvarnost – podizanje stotina miliona maraka kredita kako bi, novim zaduživanjem, spriječio mogućnost da postane meta gnjeva stanovništva, čiji je dobar dio suočen sa egzistencijalnim opstankom.

Potrebno je, uz pare od MMF-a, još, najmanje, 400 miliona KM. Međutim, RS nije kredibilna na finansijskom tržištu, što je pokazao ispodpolovičan uspjeh prilikom prodaje obveznica – od 300 miliona, prodano je njih u vrijednosti od 137 miliona KM. I te pare su već potrošene.

Besparica je natjerala Dodika da, u proteklih desetak dana, napravi verbalni zaokret, potpuno zagasi radikalne izjave, pristane na privremeno odustajanje od blokada rada institucija na državnom niovu, ne bi li mu pošlo za rukom da “konstruktivnim djelovanjem”, koje je vrlo vrlo privremena kategorija, pokuša naći nove izvore kreditiranja kako bi, koliko toliko, pokrpio crnu finansijsku rupu koja je sve veća i prijeti da izazove potpuni kolaps. Što bi njegovu novu realnost učinilo nepodnošljivom.

Sve veći strah koji, kolektivno, emituje nekredibilno vladajuće Krdo, strah koji je postao rukom opipljiv, dodatni je pokazatelj njihove nevjere i nesigurnosti u ono što rade; I, što je još gore, potvrda da ne vjeruju stanovništvu; Koje ima sve manje razloga da vjeruje njima i obećanjima da će uspjeti u prihvatljivoj mjeri sanirati dramatične posljedice pandemije, kako trenutne, tako i one što nadiru.

Sumorna nova realnost se već živi sa svim njenim teško podnošljivim dimenzijama; Nažalost, najgore i najteže tek dolazi nakon pandemije.