Ko vodi Republiku Srpsku najbolje vidimo iz neviđene pravne gluposti u vidu uredbe sa zakonskom snagom o zabrani izazivanja panike i nereda. Neki “stručnjak” prekopirao je tekst krivičnog djela “Izazivanje panike i nereda”, potencijalno čak bez svijesti da je u pitanju Krivični zakon Srbije. Drugi problem proizilazi iz činjenice da naša legislativa ne poznaje takvu inkriminaciju, niti je ovaj i ovakav propis uošte primjenjiv u pravnom sistemu Srpske. Vrhunac gluposti vidimo iz namjere da se prekršajnim propisom u suštini zabranjuje počinjenje krivičnog djela, šta ljudska istorija još nije zabilježila.

Režimski mediji Republike Srpske informisli su građane da je na snazi zabrana izazivanja panike i nereda sa apostrofiranjem drakonskih kazni. Pošto nisu imali adekvatnih primjera bavili su se objavama oko dešavanja u Španiji. Čak su našli i nekog bandoglavog advokata da javno podrži ovakve nezapamćene prave gluposti i kršenja postulata prava.Kakva stvarna pravna bruka je ovde u pitanju najbolje vidimo iz činjenice da je neki policijski “stručnjak” prekopirao, iliti plagirao, elektronski sadržaj iz Krivičnog zakona Srbije, te uz sitne prepravke postavio kao dispoziciju/opis prekršaja propisanog skandaloznom uredbom sa zakonskom snagom.

Identičnom tehnikom poslužio sam se za razotkrivanje ove režimske “umotvorine”. Konkretno, copy-paste tehnikom u tekstu postavio sam dispoziciju krivičnog djela “Izazivanje panike i nereda” iz člana 343. Krivičnog zakona Srbije, a onda crvenim slovima označio sva podudaranja sa sadržajem uredbe Željke Cvijanović.

Italic-kosim slovima označio sam riječi koje su dodane na prekopirani tekst. Na kraju rečenica (crnim slovima) vidite kakve kazne propisuje Srbija za ovo krivično djelo, a naša predsjednica se “zadovoljila” novčanim iznosima od 1 000 do 9 000 maraka, i to je jedina suštinska razlika oba sadržaja. Pogledajte kako to izgleda:

(1) Ko/Zabranjuje se iznošenjem ili pronošenjem lažnih v(ij)esti ili tvrđenja (kojima se) izazi/ova/e panika, ili teže narušavanje javni/og red/a ili mir/a ili osujeti (onemogućava) ili značajnije omete, sprovođenje odluka i mera državnih organa ili (drugih institucija i) organizacija koje vrše javna ovlašćenja kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine i novčanom kaznom. (2) Ako je delo/Zabrana iz stava 1. ovog člana (odnosi se i na radnje) učinjene/o putem sredstava javnog informisanja, (društvenih mreža) ili (drugih) sličnih sredstava ili na javnom skupu, učinilac će se kazniti zatvorom od šest meseci do pet godina Iz ovog dokaza jasno se vidi da je u pitanju kopiranje ili plagiranje elektronskog sadržaja. Ispod teksta postavljena je fotografija sa oba sadržaja kako bi se i na taj način vidjelo šta je u pitanju. Osim opisa krivičnog djela preuzet je i naziv istog – “Izazivanje panike i nereda”. I tu dolazimo do prvog ozbiljnog problema.

Krivični zakon Republike Srpske propisuje krivično djelo “Izazivanje nereda” sa bitno drugačijim opisom inkriminacije. Konkretno, kaže: “Ko učestvuje u grupi većeg broja lica koji nasiljem prema drugim licima, objektima ili stvarima ili…”. Znači obligatorno podrazumijeva počinjenje djela od strane grupe većeg broja lica i ispoljeno nasilje. Precizno: misli se na masovna huliganska nasilja kakva poznaju svi zakoni modernog svijeta.
Znači u pitanju jasno i precizno definisano krivično djelo grupnog teškog nasilja, pa vidimo koliko to odudara od krivičnog djela propisanog u Srbiji – koje se bavi iznošenjem i širenjem lažnih vijesti. Dvije potpuno različite situacije i pravne norme, pa čak i nespojive. Sad, pošto naši novi “zakonodavci” Cvijanovićka, Višković i Lukač nisu imali adekvatan krimen u našoj legislativi “poslužili” zakonom druge države – Srbije. I spojili nespojivo!

Njima nepoznat problem proizilazi iz činjenice da Srbija nema jasno definisano pravno tumačenje pojma “panika”. Za potrebe vanrednog stanja u Srbiji prezentuju tumačenja pojedinih stručnjaka, i to bitno i čak suštinski različita, a samo zato što tamošnji zakonodavac nije dao pravno tumačenje. Vjerovatno nemaju ni tumačenja iz sudske prakse jer bi to prezentovali – umjesto nečijih naklapanja.

Sa te strane očekujemo da nam Željka Cvijanović kao donosilac uredbe i time autentični tumač iste definiše šta podrazumijeva pod terminom “panika”. Posebno to od nje očekuju sudovi, a kako bi mogli određivati meritum pravne stvari po kojoj sude. Potom i da definiše pojam “nasilje” jer sudovi nikako ne mogu koristiti opis dat u prednje citiranom krivičnom djelu “Izazivanje nasilja”. Lako je prekopirati nekakav sadržaj, no da bi isti uveli u pravni sistem moramo precizno utvrditi svaku riječ, pa i svaki zarez.

Naoko zvuči logički kada neko propiše: “Zabranjuje se iznošenje ili pronošenje lažnih vijesti ili tvrđenja kojima se izaziva panika, ili teže narušava javni red i mir…”, ali u pravnom smislu to je nonsens kakav samo pokazuje elementarnu pravničku nekompetentnost. Opasno je da ovakvi “stručnjaci” donose uredbe sa zakonskom snagom, koje su pravno hijerarhijski čak iznad zakona. Treba poznavati elementarne pravne postulate, a da ne govorimo o standardima nomotehnike.

Dakle, zakoni koji podrazumijevaju sankcionisanje propisuju se u perspektivi, odnosno da će biti kažnjeni oni koji ubuduće prekrše utvrđene pravne norme. No, progon i kažnjavanje se preduzimaju postdeliktno ili kad neko prekrši propisani krimen. Zato krivične norme započinju: “Ko ubije, siluje, ukrade…”, a prekršajne sa: “Ko grubo vrijeđa, kocka, prosi…”. Svako ko pravnu normu započinje riječima: “Zabranjuje se…” jedino pokazuje opravdanost provjerevanja validnosti diplome pravnog fakulteta. I poništavanja!

Nadalje, treba znati da se prekršaji u biti definišu kao krivična djela sa niskim stepenom društvene opasnosti i malenim štetnim posljedicama. Zato se blaže kažnjavaju i procesuiraju po jednostavnijoj zakonskoj proceduri. Stepen društvene opasnosti primarno određuje razlike između krivičnih djela i prekršaja, a u konačnici strogost propisanih kazni.

Govorimo, dakle, o dvije različite pravne kategorije i to ma koji zakonodavac mora poštovati. Zato je pravno nespojivo prekopirati naziv i dispozitiv nekog krivičnog djela i to propisati kao prekršaj. Posebno ako preuzimate pravnu normu zakona druge države i bez jasno utvrđenih definicija pojmova koji meritorno određuju pravnu stvar, a domaća legislativa ne poznaje ništa slično. Jednostavno rečeno: nema temelja po kom bi se mogli dalje referirati.

I sa pozicije elementarne logike ovakva uredba je krajnje budalasta, a da ne ulazimo u sferu pravne nauke. Pretpostavljati da neko govorom, tekstom ili drugom objavom može kod ljudi proizvesti masovnu paniku (intenzivan strah) i veće nerede dozvoljeno je u kafanskim raspravama i nigdje više. Kada je pravo u pitanju moramo uspostaviti jasnu korelaciju između radnji i (direktnih i indirektnih) posljedica. Kako će policija ili sud van razumne sumnje utvrđivati da je neka objava mogla produkovati paniku i nerede, a takva posljedica realno nije nastupila? Ili je neko možda čuo za kakve nerede u Srpkoj od kako je nastupilo ovo koronaludilo?

Zato policija, sudovi i svi mi građani imamo pravo od Željke Cvijanović tražiti pravno tumačenje “zabrane” koju je donijela i uvela u pravni sistem na način kakav pravnoj struci nije poznat. Kako da ovo tumačimo? Ona nam “zabranjuje” da počinimo krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Srbije?! Ili, utvrđuje da je u Srpskoj “prekršaj” ono šta je u Srbiji krivično djelo?!

Možemo ovako karikirati unedogled, no jednostavnije je od predsjednice tražiti precizno tumačenje uz apostrofiranje činjenice da je u pitanju njena obaveza. Donosilac propisa je po difoltu autentični tumač istog, zbog čega je ovakav zahtjev i utemeljen i opravdan. Ukoliko policajci ne smiju od svog ministra kao predlagača uredbe tražiti tumačenje, odnosno ukoliko sudovi to ne zatraže od Predsjednice RS, mi građani imamo pravo tražiti preciziranje uredbe kako bi naprosto znali šta smijemo, a šta je zabranjeno i kažnjivo.

Znači, svako ima pravo od policije zatražiti hitno obavještavanje o prirodi i karakteru optuženja (neprikosnoveno pravo). Kad policajac krene sa objašnjenjima kako svi znaju šta su panika i neredi slijedi logično pitanje: “Gdje to piše?”. Idantično treba nastupiti i kada nekog sprovedu sudiji! Nema u pravu tumačenja tipa: “To svi znaju.”, a za neupućene tumačenje pravnih normi je zasigurno najteža disciplina pravne nauke.

Zato i jeste društveno opasno prepusti policajcima tumačenja mogućnosti da neko svojom objavom proizvede paniku i nerede. Da, ovde je alarmantno problematično provođenje ove skandalozne uredbe jer se u suštini svodi na pretpostavljanje štetne posljedice u vidu panike i nereda.

Po Krivičnom zakonu Srpske mi jasno znamo šta sleduje onog ko izazove nerede, dok paniku naš pravni sistem ne poznaje kao pravno definisan pojam. Ipak, ukoliko nastupe kakvi neredi znamo po kom zakonu i kako će učinioci biti gonjeni i sankcionisani, ali to nema veze sa ovom uredbom obzirom da je u pitanju propisano krivično djelo.

Ovde je problem što nastupamo po modelu “šta bi bilo kad bi bilo”, odnosno po pretpostavkama da bi nečije ponašanje moglo produkovati paniku i nerede. Pritom, donosilac uredbe nije dao jasno tumačenje radnji i ponašanja kakve za posljedicu (eventualno) mogu imati paniku i nerede, niti takvo tumačenje možemo izvesti iz našeg pravnog sistema ili (još bolje) iz sudske prakse.

Trebaju li nam ponovo situacija da policajac sa srednjom školom i šestomjesečnim kursom tumači mišljenja ljekara specijalista i prekršajnim nalogom izriče sankcije? Već sam pojasnio kako ni sudija nema potrebna stručna znanja za takva tumačenja, zbog čega u minimumu mora angažovati vještaka medicinske struke da bi mogao elementarno spoznati inkrimisanu radnju i posljedicu. Koji će se sudija upuštati u takve nebuloze? Lakše mu je jednostavno odbaciti prekršajni nalog.

Na sve to Željka Cvijanović je prekoračila ustavna ovlaštenja kako sam to već pojašnjavao vezano za identičnu odluku Vlade RS tokom vanredne situacije. Čak ni u vanrednom stanju nije dozvoljeno ograničavati ustavom zajamčenu slobodu javnog iznošenja mišljenja. Ustav Republike Srpske je nedvosmisleno propisao koja prava i slobode nije dozvoljeno uskraćivati ili ograničavati tokom ratnog ili vanrednog stanja i to sam u svojim objavama višestruko objasnio.

Na kraju ostaje mi da savjetom pomognem svakom ko se nađe pogođen ovom uredbom, a to se prije svega odnosi na moje saborce i prijatelje zbog kojih je ista donesena. Bez obzira da li se izjašnjavali u policiji ili u sudu neprikosnoveno pravo je traženje vremena za pripremanje odbrane. Znači, zatražite da se postupak, posebno hitni prekršajni, prekine dok vi ne pripremite odbranu. To podrazumijeva i da izvršite razgledanje spisa i dokaza radi pripremanja odbrane, pa sve do obavještenja o prirodi i karakteru optuženja. Obavještenja u domenu onoga šta problematizujem ovim tekstom.

Ukoliko policija ili sud nekog sankcionišu povređivanjem prava na vrijeme potrebno za pripremanje odbrane to je osnov za žalbu i kasnije traženje naknade zbog nezakonitog sankcionisanja (tužbom). Pored toga, nemojte nasjedati na prevare tipa kako su uredbom sa zakonskom snagom produženi rokovi za traženje sudskog odlučivanja po prekršajnom nalogu. Nisu!

Zato prekršajni nalog predajte na pisarnicu suda (ako radi pisarnica) ili stavite u kovertu, adresirajte na osnovni sud u mjestu prebivališta i (OBAVEZNO) to pošaljite sa povratnicom. Kad-tad pošta mora vratiti potvrdu prijema prekršajnog naloga od strane suda, a time dobijate neoboriv dokaz da ste blagovremeno (osam dana) zatražili sudsko odlučivanje. Pozabaviću se i uredbom o rokovima i sudskom postupku, ali je ovo zasad dovoljno za “prvu pomoć” svakom ko se nađe na udaru ove skandalozne uredbe.

Borislav Radovanović