Prekratak je bio put od “izmišljenog virusa” do nametanja vanrednog stanja i uvođenja autokratije.

Jednostavnije je bilo smijeniti nesposobnog, nekompetentnog, neodgovornog Radovana Viškovića sa pozicije premijera, nego posegnuti za nedemokratskim alatima, ali kada su vlastodršci priznali bilo koju grešku?! Nikada!

Potpuno nepotrebno uvođenje vanrednog stanja u Republici Srpskoj koje stupa na snagu 03.04., navodne i stvarne razloge za akt notornog ukidanja demokratije i uspostavljanja despotije, okarakterisao sam ranije u tekstovima “Virus diktature” (26.03.2020.) i “Epidemija Virusa Diktature/Crni dim iznad samokremiranog parlamenta: Vanredno stanje za formalizovanje autokratije i očuvanje režima po svaku cijenu” (28.03.2020.) i nemam šta već rečenom dodati.

Međutim, sada, kada je vanredno stanje, zajedno sa svim svojim kardinalno lošim stranama, na pragu vrlo važno je podsjetiti na hronologiju dešavanja što su prethodila nametanju “talačke krize”, izazvane virusnom, u kojoj je kompletno stanovništvo zatočeno u svojim domovima zbog pandemije, prepušteno na milost i nemilost amaterskim “zdravstvenim” uratcima jednog lica – Milorada Dodika.

Da ne bi bilo mjesta nikakvoj sumnji – Željka Cvijanović će u vanrednom stanju da potpisuje Dodikove naredbe!

Iako Dodik i poltronska svita tvrde da su sve uradili na vrijeme, to je, ipak, vrlo diskutabilno, jer ih, u dobroj mjeri, demantuje hronologija događaja koja je prethodila antidemokratskom klimaksu.

“Možda ne bi trebalo kao predsjednik Vlade da to kažem, ali hoću kao čovjek da kažem da je korona virus izmišljen da bi se zaustavio privredni rast, pogotovo nekih zemalja koje su u određenom momentu pojavile tamo gdje neki drugi smatraju da ne bi trebalo da se nađu”, izjavio je Višković, 04.03.2020. godine.

Još je vjerni poklonik ideološki obojenih teorija zavjere rekao “da je sigurno da će se posljedice virusa korona odraziti na ekonomiju i da će predstavljati udar na svjetsku ekonomiju”. Pa je, istog tog 04.03., nastavio da se samoraznosi tvrdeći kako on (?!!!!) “još nema tačnih procjena, te da je sigurno da će se odraziti na domaću, ali više na svjetsku privredu”.

Već 05.03., samo dan nakon što je Višković, teško iznuren obojenim, preplitkim ideološkim teorijama zavjere, iznio niz stupidarija sasvim, što to ne reći, očekivanim od neznalice njegovog kalibra (ogromnog), u Banjaluci je registrovan takozvani nulti pacijent, zaražen korona virusom – otac jednog od učenika OŠ “Branko Ćopić”.

Ta izuzetno loša vijest pokazala je u kolikoj mjeri su aktuelne vlasti, ne samo Vlada RS, već i državna i ostale u BiH, bili nesvjesni opasnosti koja nadire.

Viškovićeve istupe kao nebuloze izrečene 04.03., koje nisu ništa drugo do nedostatak bilo kakve odgovornosti i potpuno odsustvo racionalnog, sa ove distance dodatno podvlači izjava/intervju Igora Radojičića, gradonačelnika Banjaluke, magazinu “Buka”, 31.03. o tome kada je Grad preduzeo prve mjere.

“Mi smo prve mjere preduzeli 26. februara. Dakle, sjednica Gradskog štaba za vanredne situacije sa pripremom za epidemiju je održana 26. februara, sedam dana prije nego što je u Banjaluci utvrđen nulti pacijent. Mi smo pretpostavili da će epidemija da se prelije na ove naše prostore, dakle, da je to nešto što mora da se desi. Bilo je nemoguće predvidjeti u kom obimu, ali bilo je jasno da se mora djelovati, i vi već 26. februara imate nalog Domu zdravlja da se pripremi za prihvat oboljelih, da se organizuju, prvu javnu informativnu kampanju za javnu higijenu, za pranje ruku i slično, kao i nalog osnovnim i srednjim školama i vrtićima da u slučaju pojave bilo čega, da se odmah promptno reaguje. Znači, 5. marta, kad se pojavio nulti pacijent, mi smo već sedam dana imali pripreme mjera, a na nultog pacijenta, odnosno na roditelja i dijete, odmah smo reagovali zatvaranjem škole, dezinfekcijom objekta, slanjem djece na pregled i u kućnu izolaciju, kao i nastavnika na idućih četrnaest dana, tako da je taj prvi klaster bio nešto na čemu smo svi naučili, ali na čemu se odreagovalo vrlo oštro i vrlo ispravno”, rekao je Radojičić.

(U tom intervjuu Radojičić je, na pitanje da li je trebalo preduzeti više nakon što se desio slučaj u školi „Branko Ćopić“ tog 05.03., jer su se odmah vikend iza toga dešavale brojne proslave povodom 8. marta i da li su se tad mogle izreći makar preporuke da se ne događaju ovakva okupljanja, odgovorio “Mi danas, 31. marta, te datume imamo iza sebe. Dakle, sve što se dešavalo šestog, sedmog ili osmog marta je već prošlo, jer je 14 dana vrijeme koje se smatra vremenom inkubacije. I prvi i drugi, a praktično i treći klaster su ugašeni. Znači, svi oni prvi i neposredni kontakti. Tako da iz današnjeg ugla pričati o osmom martu je potpuno passe, jer je 8. mart prošao i od njega nije ostalo nikakvih posljedica. Ono što možemo reći jeste da smo mi proučavali djelovanje svih ostalih, od koga god smo mogli naučiti nešto korisno i kako su oni reagovali, države i gradovi, i nastojali preuzeti sve ono što je moguće primijeniti u određenom momentu, razmišljajući da će za određenu mjeru posljedice biti vidljive za dvije sedmice i više…”.

Passe je, kada je 8. mart u pitanju, najblaže rečeno, preuranjena Radojičićeva ocjena, kao što je, sasvim realno, bilo i zakašnjelih reakcija koje se tiču određenih fabrika u vlasništvu režimskih tajkuna, te nekritičkog odnosa prema pojedinim licima iz vladajuće kaste, ali konačnu i, nažalost, već sada se to može reći, dramatičnu ocjenu daće vrijeme koje je pred nama.).

U ovom trenutku važno se fokusirati na datum kada je, prema Radojičićevim riječima, Grad preduzeo prve mjere – 26.02..

Ne dovodeći ni na koji način pod sumnju Radojičićevu izjavu, nameće se pitanje šta je bilo tih sedam dana, od 26.02.-05.03., sa komunikacijom na relaciji Grad Banjaluka – Vlada RS? I da li je uopšte bilo komunikacije, jer ako je bilo, onda je Viškovićevo bauljanje u gustoj magli plitkih teorija zavjere iznjedrilo vrlo teške posljedice, budući da nije bilo adekvatne reakcije vlasti RS; Ukoliko nije bilo komunikacije, onda je i gore od prethodnog.

Da se tih sedam dana koliko se, kako Radojičić tvrdi, Grad pripremao za, tada još, eventualni napad pandemije, istovremeno pripremala i entitetska, (kao i državna), vlast, izvjesno je da su se mogle preduprijediti, ako ništa drugo, mnoge loše stvari i u ekonomiji i u privredi pravovremenim osmišljavanjem mjera pomoći koje bi se efektuirale nakon izbijanja epidemije.

Očito se to nije desilo, a razlozi su ostali nepoznati; Bar je javnost za njih uskraćena.

Proteklih mjesec dana, od kojih je više od polovine, stanovništvo, zbog brojnih mjera ograničenja kretanja (dobar dio je potreban, ali ima i značajan broj potpuno nepotrebnih), zatočeno u svojim domovima, pokazalo je i da su Viškovićeve ocjene o udaru na ekonomiju i privredu podjednako proizvoljne i šuplje kao i one oko “izmišljenog virusa”, jer je pandemija već teško zaljuljala privredu RS, ostavila stotine radnika bez posla (Capital.ba), iznijela na vidjelo bezbrojne nedostatke sistema, njegovo preslabo funkcionisanje, kao i značajne nestašice osnovne medicinske opreme i ključnih životnih namirnica.

Višković se nije izvinio javnosti zbog iznošenja lažnih vijesti, nesuvislih ocjena i sramotnih procjena.

Nije se izvinio ni zbog nedostatka fundamentalnih proizvoda, prijeko potrebnih za borbu protiv virusa.

Uz to, nije, kao premijer, zajedno sa svojim kabinetom, donio nikakve adekvatne mjere za suzbijanje i saniranje teških ekonomskih posljedica, razaranja privrede i za pomoć zatočenom stanovništvu, od kojih su mnogi sada već ispod egzistencijalnog minimuma.

Nije to učinio ni nakon što je proglašena vanredna situacija u Republici Srpskoj (16.03.2020.), uveden policijski čas (21.03.2020.), izglasano vanredno stanje u Narodnoj skupštini 28.03., dodatno potvrđeno njegovo uvođenje 02.04., garnirano kamčenjem pomoći u neposrednom okruženju i to najosnovnije medicinske opreme i životnih namirnica.

Sada se dugogodišnji loš rad institucija, nekredibilnost i nestručnost brojnih koji ih vode, pokušava kompenzovati daljim potonućem u jednoumlje, što jeste uvođenje vanrednog stanja i potpuno prepuštanje svih i svega u Dodikove šake, iako je proteklo vrijeme pokazalo da on sam nije sposoban da se nosi sa ovako velikom krizom.

Jednostavno, to ne može jedna osoba da vodi i tu je kraj svake priče, ali i početak ozakonjene diktature, kojoj će primarni zadatak biti da, pod plaštom borbe za “zdravlje” stanovništva, pokuša sakriti sve crne rupe nastale dugogodišnjim praktikovanjem partokratije, kleptokratije i varvarskim napadima na sistem društvenih vrijednosti u kojem se institucijama upravlja u skladu sa principima mentalne pornokratije.

Plutokratija, kakistokratija je na ogromnim iskušenjima i logično je, sa apsekta onih koji su uspostavili takvo bezumno stanje, da pribjegnu totalitarnim metodama: Svakom je jasno da je neprirodno i neistinito tvrditi kako je zdravlje stanovništva, njegovo očuvanje, manje bitno građanima nego onim koji su ih doveli u ambijent (i prije pojave korone) snažne ekonomske, privredne, kulturne i zdravstvene erozije.

U tom ambijentu, navodio sam to i ranije, a i sada je na djelu ista opcija: Kao protivuslugu za poslušnost, Arbitri/Uzurpatori koji definišu našu nesretnu stvarnost, nude “mirno i sigurno ropstvo”!

Prihvatanje njihove ponude je, kao i ranije, pristanak i na aboliranje njihovih ranije počinjenih teških nedjela čije posljedice su već sada izuzetno opasne po stanovništvo; Prihvatanje njihove ponude je saučesništvo u sopstvenom satiranju do konačnog nestanka; Prihvatanje njihove ponude je prihvatanje oduzimanja i minimuma ljudskog dostojanstva.

Ma koliko surovo vrijeme bilo alternativa uvijek postoji.

“Ako sloboda išta znači onda znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti” (Džordž Orvel).