1.

Formalno, jer despotija u RS suštinski postoji već petnaest godina; Snažno je pojačana uvođenjem vanredne situacije, a “ozakonjena” odlukom parlamenta.

Istog onog parlamenta koji je izglasao zaključke o falsifikovanom dokumentu “Program reformi BiH”, čime je srušio sam sebe. Tako srušenom, od pojedinca teško poniženom i obezvrijeđenom parlamentu, najmanji je problem bio da proglasi vanredno stanje, jer je odavno lišen sopstvenog sadržaja.

Parlament postoji formalno, vanredno stanje neće promijeniti njegov nevrijedni status, jer je i do sada samo potvrđivao oktroisane odluke koje je kreirao Milorad Dodik.

Moratorij na rad formalnog parlamenta je fundamentalna potvrda njegovog samokremiranja, prirodan slijed potpunog poništenja te institucije, posljednji korak ka konačnom nestanku.

Crni dim iznad parlamenta, proglašenjem vanrednog stanja, prepun je otrovnih isparenja, kancerogenih teških metala i ostalih brojnih opasnih zagađivača. Koji će, u vremenu koje dolazi, iznjedriti niz incidentnih situacija, sa tendencijom izazivanja brojnih kriza u BiH i regionu.

Proglašenjem vanrednog stanja diktatura je popečaćena i entitet prepušten na milost i nemilost Dodika i kamarile oko njega, njihovih frustracija, kompleksa, složene patologije, koja neće moći odoljeti izazovu da stanje u kojem mogu da rade šta hoće pretvore u ambijent u kojem rade šta hoće, sa akcentom na iživljavanje nad onim koji im se ne dopadaju; I to na neodređeno vrijeme, jer nigdje nije rečeno do kada će vanredno stanje biti na snazi.

Bilo bi manje zlo kada bi Dodik i kamarila precizno znali šta hoće sa vanrednim stanjem, osim da pokušaju, silom mjera koje će nametati golom silom, prikriti sve razvaline sistema, neefikasnih institucija, nekompetentnost brojnih odgovornih…, nepostojanja kvalitetnih, bilo kakvih rješenja…, za sprečavanje sunovrata privrede, ekonomije, koji će, sam po sebi, izazvati, u najmanjem, ogromne probleme u zdravstvenom sektoru.

Taj sektor je i te kako urušen, svega u njemu nedostaje, samo se naslućuje crna rupa u kojoj se nalazi, njena dubina se teško može sagledati i najjačim svemirskim teleskopom.

Epidemija demagogije, šupljih riječi, ispraznih obećanja, pokušaj debilizacije javnog mnjenja, koja je propratila uvođenje vanrednog stanja, svjedočanstvo je straha onih što su ga, bez ikakve potrebe, nametnuli; Straha od posljedica prebrzog izranjanja svih njihovih dugogodišnjnih neodgovornosti, nerada, nemilosrdnih pljački, raspačavanja i rasturanja svega vrijednog i kvalitetnog.

Nisu sigurni ni da će vanrednim stanjem uspjeti pokriti/prikriti sve kratere koje su načinili u institucionalnom, privrednom, ekonomskom, obrazovnom, kulturnom, naučnom, zdravstvenom… sistemu; Nijedan segment društva, pod njihovom vlašću, nije ostao pošteđen i nezatrovan.

Vrlo onespokojavajuća situacija (na ivici panike) za kastu samoživih, egoističnih, podlih i loših imitatora državnika koji su bili i ostali na mentalnom nivou džeparoša.

Zato će odluke koje se budu donosile, dobar dio njih, ma šta se tvrdilo, biti toksične, mučne, opasne, brutalne, specificirane primarno kao dezinfekciono sredstvo kojim bi se pokušalo pobrisati neizbrisivo – da je sistem potpuno truo i da su njegovi vlasnici još potpunije nesigurni da preko svojih klijentelističkih mreža mogu spriječiti totalni raspad i potonuće.

Pitanje je do kada će klijentelističke mreže biti bespogovorno poslušne, jer i lojalni koji ih čine, uprkos istreniranosti poginjanja glave, stečenom Pavlovljevom refleksu, uviđaju debakl sistema, koji i dalje pokušava da se održi na neistinama: Jačanjem dimne zavjese, njenim širenjem, nastojanjem da se prikrije kako iza nje malo šta suvislo, odgovorno, konkretno i racionalno postoji i funkcioniše.

Nigdje u vanrednom stanju nema brige za živote stanovništva, ali je briga za opstanak režima sveobuhvatna i golim okom vidljiva. Notorna je izmišljotina da se uvodi zbog zaštite građana.

Maksimalna je zlouptreba placebo efekta nad cijelim stanovništvom.

Upravo zbog toga su naprosto nevjerovatne gluposti koje Dodik i satrapi nude kao objašnjenje za uvođenje vanrednog stanja kojim pokušavaju zaštiti sebe, nikako stanovništvo što je, silom prilika, zbog napada virusa, moralo da se skloni u domove, da se ljudi distanciraju jedni od drugih i strpljivo čekaju da prođe.

Međutim, i strpljenje ima svoju cijenu; Kako vrijeme bude odmicalo cijena strpljenja će rasti eksponencijalno; Nestrpljenje će postajati sve veće i veće, hraneći se snažno krilaticom – sit gladnom ne vjeruje, a gladan sitom još manje.

Dodik i kamarila nemaju načina da krivulju cijene strpljenja razvuku kao što se pokušava razvući pandemija, jer nemaju sredstava da to učine i služe se opsjenama ne bi li kupili što više vremena;

Oni će se, dan za danom, sve više i više omasovljavati kao i broj njihovih žrtava – onih koji ostaju bez zdravlja, ne samo od virusa, već od stresa, anksioznosti, depresije… (koje su, takođe, epidemijskih razmjera), zato što gube poslove, samim tim i novac za minimum preživljavanja.

Ne napada samo virus i prateće nabrojane infekcije; Na bezbrojna vrata sve jače kuca nemaština, bijeda, sirotinja; Virusna sirotinjska opera bez ijednog groša.

Odlično to zna Dodik; Da bi spriječio eventualnu erupciju nezadovoljstva uveo je vanredno stanje kako bi, silom, ako bude trebalo, zaustavio svaki i najmanji talasić. Drhte i od najmanjih valova.

Zato nemilice sipa neistine, vrijeđajući inteligenciju konzumenata, tvrdeći kako “vanredno stanje nije atak na slobodu” i to u vrijeme kada je sloboda informisanja, pravo da se zna zašto se uvodi vanredno stanje, ukinuta, jer nije dozvoljen prenos zasjedanja formalnog, razvaljenog, parlamenta o uvođenju vanrednog stanja.

Dodik I kamarila su se plašili svake riječi kritike koja bi mogla biti izrečena na sjednici; Zato su je zatvorili za javnost pokušavajući da spriječe izlazak i mikrona istine o njihovom razornom, destruktivnom djelovanju u proteklom vremenu, koje je dovelo do toga da RS danas, u vrijeme pandemije, fali svega – od ključnih prehrambenih proizvoda do brojnih lijekova. I, kojeg li cinizma, stetoskopa, stalaka za infuzije, osnovnog medicinskog materijala.

Ništa od toga neće nadoknaditi maliciozna Dodikova izjava: “Možete imati opremu, ako nemate socijalnu distancu ne postižete ništa”, niti će spriječiti širenje virusa, kao ni njegovo javno morbidno prebrojavanje mrtvih od korone.

“Vanredno stanje nije suspenzija demokratije”, reći će nekompetentna, bezautoritativna Dodikova igračka Željka Cvijanović nesvjesna da lomi jezik maljem, i to uzalud, jer vanredno stanje samo po sebi jeste suspenzija demokratije.

Uzgred, demokratrija u RS poodavno je suspendovana, sada i zvanično ukinuta.

Stvarne namjere vanrednog stanja, pokušaj spasavanja satrulog Dodikov broda, uviđaju se i kroz njegovo insistiranje na nesmanjenju plata u javnom sektoru, koje je neophodno.

Naravno, ne svima, jer je plate potrebno povećati zdravstvenim radnicima i svim onim koji su na prvoj liniji odbrane od virusa, ali ostalima, koji sjede kod kuće, iako silom prilika, trebaju se umanjiti za određeni procenat.

Moguće umanjenje prepoznao je formalno i suštinski inaugurisani diktator kao opasnost od gubitka biračke supstance, mogućih drugih većih problema i upravo zbog toga zdravstveni radnici neće biti adekvatno stimulisani; Dodiku je bitno da spriječi talasiće, tako da će teret bitke protiv virusa biti i dalje neravnomjerno raspoređen, a oni koji ga najviše nose višestruko opterećeni, uz neposrednu životnu opasnost.

Dodikov režim je brutalan i nemilosrdan – po svaku cijenu će pokušati spasti sebe; Žrtvovanje drugih u tu svrhu se podrazumijeva, a njegova stupidna govorancija o otvaranju prodavnica veš mašina, kao jedne od bitnih stavki zbog kojih je uvedeno vanredno stanje, pokazuje i više nego dovoljno kakvim opasnim beskrupuloznim egomanijacima je stanovništvo prepušteno na nemilost.

Neće imati milosti ni prema kome ukoliko procijene da taj predstavlja opasnost po njih.

Virus nastavlja da uzima danak, a kleptokratske elite se prestrojavaju kako bi, ukorak sa njim, uzeli svoj.

Epidemija postaje sve složenija, opakija i monstruoznija.