Advokat Marinko Brkić, branilac u predmetu mafijaškog ubistva Slaviše Krunića i Željka Pavlovića, otkrio je javnosti kakvim kriminalnim radnjama banjalučki okružni sud i Bajićevo “posebno odjeljenje” Republičkog tužilaštva RS namjeravaju suđenje pretvoriti u predstavu za lakovjernu javnost…

Naime, sud i tužilaštvo potvrđenom optužnicom procesno nastupaju da je Rodoljub Gajić umišljajno pomagao u ubistvu svojih kolega, ali da tom radnjom uopšte nije počinio krivično djelo. Takve stvari nalažu momentalno pokretanje istrage protiv postupajućih sudija i tužilaca.

Nakon medijske izjave advokata Marinka Brkića razumijemo zašto Okružni sud u Banjaluci insistira na zatvorenim sjednicama, odnosno zabranjuje prisustvo javnosti u predmetu ubistva Slaviše Krunića i Željka Pavlovića, te pokušaja ubistva Gorana Ilića. Cilj je što duže skrivati sa kakvom skandaloznom optužnicom nastupaju u ovom teškom zločinu.

Advokat Brkić jasno aludira kako akteri ovog (kvazi)suđenja izvode “spoj nespojivog”, a šta se konkretno vidi iz pravne kvalifikacije optužnice protiv njegovog branjenika Rodoljuba Gajića. Posebno odjeljenje Miodraga Bajića sopstvenom optužnicom ukazuje koliko je duboko kriminalizovano, ali i spregnuto sa banjalučkim okružnim sudom preko potvrđivanja optužnice i ovakvog nezapamćenog suđenja.

Dakle, potvrđenom optužnicom Gajića terete da je saučestvovao u krivičnom djelu “Teško ubistvo” i to radnjom pomaganja direktnim izvršiocima u počinjenju djela. Odavao je tajne o Krunićevom ličnom obezbjeđenju i kretanju, davao informacije i ukupno stvarao uslove za počinjenje ove brutalne mafijaške likvidacije. I to je činio iz koristoljublja!

Po optužnici Gajić je u ovom zločinu saučestvovao umišljajno, a šta znači svjestan ubilačkih namjera Kovačevića, Đukanovića i Benedija, te voljan da njegov poslodavac Krunić bude lišen života. Na kraju teksta postavio sam fotografiju sa opisom radnje pomaganja u krivičnom djelu iz kakve se jasno vidi kako je umišljaj propisan kao obligatorna pretpostavka krivične odgovornosti.

Ukoliko Gajić doista nije znao za šta služe njegove informacije i kakvo krivično djelo pripremaju Kovačević i drugi tužilaštvo ga nije moglo teretiti za radnju pomaganja, niti je sud bez čvrstih dokaza mogao potvrditi takvu optužnicu. Obzirom da je sud potvrdio optužnicu proizilazi da je Gajić djelovao svjesno i voljno, odnosno umišljajno.

Međutim, istom optužnicom za “pomaganje u teškom ubistvu” sud i tužilaštvo uspostavljaju dalju vezu sa članom 25. Krivičnog zakona RS koji propisuje “Zanemarljivo opasno djelo”. Vjerujte da svjetska sudska praksa ne poznaje takav oblik optuženja i slično povezivanje oblika krivične (ne)odgovornosti. Procesno tvrditi da je neko umišljajno saučestvovao u “Teškom ubistvu”, ali da time nije počinio krivično djelo može samo Miodrag Bajić i sudija koji je potvrdio takav nonsens od optužnice.

Sa donje fotografije vidite i šta zakonodavac propisuje kao “Zanemariljvo opasno djelo”. Konkretno kaže da takvo djelo, iako sadrži obilježja krivičnog djela, NIJE krivično djelo. Znači, tužilaštvo i sud nastupaju sa pozicije da Rodoljub Gajić uopšte nije počinio krivično djelo. Pa zašto mu onda uopšte sude? Samo u Banjaluci je moguće nekom suditi u krivičnom postupku gdje u optužnici stoji da taj nije počinio krivično djelo. Nisu normalni da bog kaže drugčije!

Dakle, u istoj pravnoj kvalifikaciji tvrde kako je moguće umišljajno saučestvovati u krivičnom djelu “Teško ubistvo”, ali da radnjama pomaganja optuženi nije počinio krivično djelo. Ovde moram postupajućim tužiocima i sudijama održati kraće “pravno predavanje”, a kakvo će moći shvatiti svako iole pismen.

Da bi uopšte govorili o “Zanemarljivo opasnom djelu” zakonodavac nalaže kumulativno ispunjenje tri obligatorne pretpostavke. I to u domenu društvene opasnosti, niskog stepena krivične odgovornosti i upitne svrhe kažnjavanja.

Prvo, neko opasno djelo možemo podvesti pod “zanemarljivo” samo u slučaju neznatnosti ili odsutnosti štetnih posljedica. U ovom slučaju ubijene su dvije osobe, treća je teško ranjena, a nesposno govorimo o brutalnoj mafijaškoj likvidaciji. Znači nespojivo!

Druga obavezna predispozicija podrazumijeva “nizak stepen krivične odgovornosti”. Gajića terete za radnju pomaganja, a to obligatorno podrazumijeva umišljaj (svijest + volja). Pritom tvrde kako je saučestvovao iz koristoljublja – da mu Kovačević oprosti dug. Jesu li takvi tužioci i sudije uopšte normalni?!

Treća pretpostavka govori o “odsustvu potrebe za kažnjavanjem”. Po ovoj optužnici Gajića nema smisla kazniti, ali nas to vodi ka pitanju: zašto mu onda uopšte sude? Odgovor je vrlo jasan: nosioci pravosudnih funkcija od ovog monstruoznog zločina čine cirkus.

Upravo zbog ovakvih manipulacija zakonodavac je u stavu 2. dopunski ukazao koja krivična djela je dozvoljeno razmatrati kao “zanemarljiva”. Samo krivična djela za koja je propisana novčana kazna ili zatvor do tri godine mogu se podvesti pod ovu kategoriju. Sporni postupak se vodi za krimen sa minimalnom kaznom preko 10 godina ili “dugotrajnim zatvorom” (25 do 45 godina zatvora), pa sami procijeniti koliko je to “spojivo”.

O “Zanemarljivo opasnom djelu”, dakle, možemo govoriti samo uz ispunjenje sva tri propisana uslova, a iz prednjih objašnjenja vidimo kako je to nemoguće. U stvari moguće je ukoliko tužioci i sudije čine krivično djelo. I još to pokušavaju sakriti od javnosti.

Elem, neće se Miodrag Bajić provući sa ovakvom ujdurmom – upravo u stilu “pravnika” tipa njega i Milana Tegeltije koji su diplomirali u ljeto 1995. godine. Zato mu javno postavljam određena pitanja kakva je istragom morao razriješiti. Neka objasni javnosti da li je izbjegavanjem razjašnjavanja ovih pitanja tokom istrage u stvari pomogao ubicama i saučesnicima datog zločina.

Prvo pitam: da li optužnicom Kovačevića, Đukanovića i Baldu tretira kao “organizovanu kriminalnu grupu” ili bar kao “grupu”? Već sam pisao da kao bivši inspektor odlično poznajem ta lica i njihovo kriminalno djelovanje. Kompletna Banjaluka zna da je ovaj trojac, zajedno sa još nekoliko kriminalaca, godinama zajednički kriminalno djelovao, ali to izgleda jedino nije poznato Bajiću.

Potom pitanje kojim udaram u glavu: da li je kriminalno udruživanje istragom zaobiđeno upravo zbog očigledno povlaštenog Rodoljuba Gajića? Primjera radi, zašto Gajić ne bi mogao nastupati kao organizator kriminalne grupe i počinjenja ovog ubistva? Ili, bar kao podstrekač – da je ostale podstrekavao na ubistvo?

O ulozi Gajića znamo samo iz onoga šta je on tvrdio policiji i tužilaštvu. Đukanović i Baldo brane se šutnjom, a “mrtva usta” Kovačevića nisu u poziciji da se brane od onoga šta tvrdi Gajić. Na bazi kojih dokaza i činjenica je utvrđeno da upravo Gajić nije organizator ovog ubistva i koji je preko Kovačevića za direktno izvršenje angažovao ostale?!

Po dostupnim informacijama stoji kako je Kovačević angažovao Gajića, a zašto ne bi bilo obratno? Ima li dokaza iz kojih možemo nepobitno znati da je baš mrtvi Kovačević u zamjenu za oprost duga angažovao Krunićevog zaposlenika i čovjeka od povjerenja? U slučaju naručene likvidacije upravo je logično angažovanje koristoljubivog Gajića, koji je u poziciji da zločin organizuje na način kako to drugi nisu u mogućnosti.

Jok, Gajićeva priča poslužila je Miodragu Bajiću za stvaranje konstrukcije kakva najbolje odgovara eventualnom naručiocu likvidacije. Da nikad ne otkrijemo pozadinu ovog zločina, a o tome sam podosta pisao. Je li to bio cilj istrage?!

U konačnici nameće se sasvim racionalno pitanje: zašto Bajić ovakvom nebuloznom optužnicom pomaže Rodoljubu Gajiću? Obzirom na način počinjenja krivičnog djela (brutalna mafijaška likvidacija, dva mrtva i treći ranjen), te kriminalnu prošlost počinilaca (višestruko osuđivani za razbojništva i druga teška krivična djela), u ovom krivičnom postupku možemo jedino govoriti o izricanju “dugotrajnog zatvora”.

Ponavljam: jedina moguća kazna u ovom slučaju glasi “dugotrajni zatvor”, a to je od 25 do 45 godina robijanja. To je naprosto pravni standard i nema situacije po kojoj možemo govoriti o blažoj kazni. Problem je što se kazne za saučesnike dijelom određuju spram kazni izrečenih direktnim počiniocima. I to tišti i Bajića i Gajića!

Nema ovde nikakvih mudrolija. Gajić je u ovom suđenju neophodan kako bi “provukli” ovakvu nakaradnu optužnicu, odnosno izveli unaprijed planiranu predstavu za lakovjernu javnost. Važno je javnosti pružiti predstavu kako postoji nekakvo suđenje, kako institucije “djeluju”, a koga je uopšte biriga kakve kazne će biti izrečene nakon ko zna koliko godina prvostepenih, drugostepenih i trećestepenih, pa ponovljenih prvostepenih… suđenja.

Jedini problem jeste kako Gajića navesti da učestvuje u ovoj predstavi i to kao nosilac glavne uloge, koji će na sudu pričati isfabrikovanu priču. Da bi ga uvjerio kako će izbjeći zasluženu kaznu Bajić izdejstvuje ovakvu nebuloznu optužnicu i “podigne zavjese”. Predstava može početi!

Što se tiče advokata Brkića uvjeren sam da pojma nema o prednje opisanim manipulacijama, jer ne bi potezao onakva pitanja da zna za postojanje dilova. Iz iskustva mogu reći da su advokati rijetko upućeni u “tajne dogovore” svojih branjenika, baš kao i da se krivični predmeti rijetko okončaju bez takvih dilova. O konkretnim primjerima mogao bih napisati više knjiga.

Na kraju još samo ukazujem kako sa donje forografije svako iole pismen može pročitati koliko je “spojivo” pomaganje u teškom ubistvu i zanemarljivo opasno djelo. To je onako frustriralo advokata Brkića, a kod mene rezultiralo “klikom” gdje u ovoj farsi od suđenja treba tražiti unaprijed očekivani marifetluk.

Borislav Radovanović